28.10.2008.
sve nesto hocu da ti se javim, ali nikako ne stizem.vjerujem da znas kako mi je sada, jer si i sam bio u situacijama kada te svakog casa iz nekog novog ugla neka ruka ili noga ili kamenica ili neki tupi predmet pogodi u glavu ili u nogu ili te nesto probode pod rebra, a ti pokusavas sakriti koliko te sve to boli i koliko ti malo treba da puknes, prsnes, eksplodiras. tada si nervozan kao sto sam i ja sada, ili sutis potpuno odsutan ili previse pricas. tvoje ponasanje podsjeca na simptome ozbiljnih opsesivno-kompulsivnih poremacaja, ali nije to bas tako.
ti samo nisi spreman razmisljati da ce sve sto dolazi biti dobro i da se nista nece okrenuti protiv tebe. sjeti se, toliko smo se puta uvjerili da smo miljenici sudbine i da nam je sreca vjerna ljubavnica. zasto bi ovaj put bilo drugacije?
ne znam, ali se nadam da ce se ipak sve dobro zavrsiti.
toliko snova, toliko strahova i toliko ljepote i uzasa je previse za jednu dusu, ali svaka pa i najslabija dusa moze izdrzati veliki napor, jer siguran sam da covjek ne dobija tereta iznad svoje snage, ne znam zasto, ali sam skoro uvjeren da je tako.
zamisli da putujes mirnim morem, da su jedra broda tvoga puna toplog vjetra a da te odozgo gleda tvoj dobri duh, tvoj cuvar koji se brine da sve bude onako kako zasluzujes.
uvijek, i samo, molim jedno: da mi sudbina dodiijeli ono sto sam zasluzio. ako ce mi jos oprostiti poneku slabost i pogresku smatrat cu se blazenim.
neka nas prati mirno more i neka nas na kraju svakog puta cekaju sigurne luke.
a ako nas neko istinski voli onda je to sreca kakvu samo pravicni i cestiti zasluzuju. valjda smo mi pravi ljudi, ako ni zbog cega drugog, a ono zbog toga jer smo se tako zorno uvjerili da su nasi neprijatelji necasni i nepravedni.
Odilon Redon - Guardian Spirit of the Waters (1878) The Art Institute of Chicago
Nema komentara:
Objavi komentar