id entitet (oniricki blog)
14.03.2008.
moja nicija zemlja veselo je mjesto. iako ne kontroliram prilaze, povremeno primijetim sta i ko sve izlazi sa teritorije koja je bice za sebe. u snovima lutam svim prostranstvima ove zavodljive zemlje, diveci se njenim predjelima, zbunjeno osluskujuci zvucnu pozadinu koja je neuporedivo tisa, a cujnija, nego bilo koja audio kulisa ovozemaljska. u svijetu koji je skoro bez mirisa, bez ucestalih eksplozija boja, taktilno cutim vecinu pojava i stvari. samo ponekad zalutam u prostor u kojem svim culima primam informacije o uzbudljivim desavanjima u intrigantnom svijetu moje nesvjesne imaginacije. poznajem mnoge koji zive u toj privatnoj nedodjiji, vecina njih je odraz, fragmentiran kao u razbijenom ogledalu, onih koje poznajem ili za koje znam da postoje u tzv. realnom svijetu. ne volim ekskluzivnost stvarnog rezerviranu samo za ono sto se i drugima moze pokazati. zemlja kojom putujem stvarnija je u realnom vremenu od bilo cega u svijetu drugih, mozda cak i od smrtne opasnosti. i tako, lutajuci hodnicima, podrumima, terasama, bastama i pejzazima vlastitog nesvjesnog, srecem ponekad i Nju. skoro pa uvijek je bez lica. ali to mi izgleda uopste ne smeta. ono sto me beskrajno rastuzuje je to da cim napustim taj cudni svijet, Ona pocinje da blijedi i nestaje, brzo i necujno kao dah na staklu, dok sa prozora posmatram neprivlacno realan svijet. zakazujuci novi randes vouz znam da cu biti tamo, doci cu, a da li ce i Ona doci - to ne znam. iako se uvijek nadje nesto zanimljivo i uzbudljivo, ipak samo Nju pozelim pogledom dotaknuti. ono sto me uznemirava je sasvim realna mogucnost da Je mozda vise nikada necu sresti.
Nema komentara:
Objavi komentar