28.06.2008.
prvo sam osjetio nemir, a onda se pojavio bijes. to je stanje trajalo najduze. zatim sam cutio prezir, a vremenom sam uvjezbao ravnodusnost.
sada sam pomalo nemiran, rijetko bijesan, djelomicno ispunjen prezirom i uglavnom ravnodusan prema svojim iskustvima drugih. sva ta stanja zamalo su ugrozila moje samopostovanje, a posebno samopouzdanje kada je o buducim iskustvima drugih rijec.
tako sam u nekoj, recimo, zreloj fazi svog zivota shvatio da bi mozda bilo prakticno zaboraviti sve, osim naucenih lekcija. druge, ne-Ja subjekte, od tada promatram kao privid, kao moju projekciju sa licem koje znam pod ovim ili onim imenom. vrata moje osobnosti zauvijek sam zalupio pred nosom svima i tako postedio i sebe i druge suvisnih gluposti i svega ostalog.
rodio sam se i zivim u istom gradu citav svoj zivot. decenije su iza mene, a covjeka skoro da sreo nisam. znam da zvuci oholo, ali tako je. mozda ja nisam dovoljno dobar za druge, u sta cisto sumnjam i to kazem uglavnom iz stilskih, a ne iz stvarnih razloga.
hodam ulicama i volio bih sresti nikoga, ni sa kim se pozdraviti, biti ne-prepoznat od bilo koga. neopazen biti i ostati. mislim da sam dokucio prve principe srece negdje u ranim cetrdesetim, kada sam jednostavno shvatio da me ne zanima sta neko mnije o meni, do tada mi je to ipak bilo vazno. bio je to ozbiljan problem i velika zabluda. schopenhauer je kongenijalno primijetio da svi problemi covjeka nastaju zbog njegove nesposobnosti da bude sam, uz to je duhovito dodao da je prednost samoce u dvojem: zato sto si sam i zato jer nisi sa drugima.
pod samocom ne razumijevam usamljenost, niti asocijalnost, niti odsustvo komunikacije, nego svijest da si svakako sam i da je suvisno zanositi se nekom idejom koja sugerira egzistenciju saosjecanja, esenciju postojanja u kolektivu ili bilo koju drugu vrstu otudjenosti zamaskirane u neku formu drustvenosti.
ne znam da li je drugima poznato, ali meni je odavno znano da ce svaka iskrenost prema drugima biti iskoristena kao sredstvo protiv onoga koji je bio iskren. cesto se i cestitost izvitoperi i postane mozebitno svoja suprotnost, a svaki osmijeh ce kroz optiku drugog lako postati kreveljenje.
kome, za koga, zbog cega da provodim vrijeme sa nekim drugim, nakon svih ovih godina? ostalo mi je malo dana za gubljenje. narocito imam nedovoljno vremena za druge, za muciliste zvano intersubjektivnost. naravno, za svoje iskustvo drugih odgovoran sam i sam, ali upravo u ovom trenutku to nije vazno.
od vremena kada sam rascistio sa drugima sunce je zasijalo u mom zivotu i od tada sam najblize sreci. ne, moja bezdrugost nije pustinjastvo. moj zivot nije zivotarenje u nekom ermitazu ispunjenom knjigama i u drustvu mrtvih cije su misli, eto, ipak ostale zapisane pa se sa njima moze drugovati, bez vecih komplikacija. godine koje su donijele metodicku distancu prema drugima, ponudile su mir i emocionalnu sigurnost.
konacno, botticellijeve venere, bruegelovi seljaci, michelangelove freske, skulpture i crtezi, bachovi koncerti, korali i fuge. mozartov requiem, rossinijeve uvertire, milesova konciznost, karakteri dostojevskog, junaci epske fantastike leguinove, tolkina ili bemana, ili priroda u svim svojim autenticnim prizorima, sve to bi moglo biti sasvim dovoljno da covjek bude srecan, a samo to je vazno. vlastita sreca koja druge ne boli. (sz)
sada sam pomalo nemiran, rijetko bijesan, djelomicno ispunjen prezirom i uglavnom ravnodusan prema svojim iskustvima drugih. sva ta stanja zamalo su ugrozila moje samopostovanje, a posebno samopouzdanje kada je o buducim iskustvima drugih rijec.
tako sam u nekoj, recimo, zreloj fazi svog zivota shvatio da bi mozda bilo prakticno zaboraviti sve, osim naucenih lekcija. druge, ne-Ja subjekte, od tada promatram kao privid, kao moju projekciju sa licem koje znam pod ovim ili onim imenom. vrata moje osobnosti zauvijek sam zalupio pred nosom svima i tako postedio i sebe i druge suvisnih gluposti i svega ostalog.
rodio sam se i zivim u istom gradu citav svoj zivot. decenije su iza mene, a covjeka skoro da sreo nisam. znam da zvuci oholo, ali tako je. mozda ja nisam dovoljno dobar za druge, u sta cisto sumnjam i to kazem uglavnom iz stilskih, a ne iz stvarnih razloga.
hodam ulicama i volio bih sresti nikoga, ni sa kim se pozdraviti, biti ne-prepoznat od bilo koga. neopazen biti i ostati. mislim da sam dokucio prve principe srece negdje u ranim cetrdesetim, kada sam jednostavno shvatio da me ne zanima sta neko mnije o meni, do tada mi je to ipak bilo vazno. bio je to ozbiljan problem i velika zabluda. schopenhauer je kongenijalno primijetio da svi problemi covjeka nastaju zbog njegove nesposobnosti da bude sam, uz to je duhovito dodao da je prednost samoce u dvojem: zato sto si sam i zato jer nisi sa drugima.
pod samocom ne razumijevam usamljenost, niti asocijalnost, niti odsustvo komunikacije, nego svijest da si svakako sam i da je suvisno zanositi se nekom idejom koja sugerira egzistenciju saosjecanja, esenciju postojanja u kolektivu ili bilo koju drugu vrstu otudjenosti zamaskirane u neku formu drustvenosti.
ne znam da li je drugima poznato, ali meni je odavno znano da ce svaka iskrenost prema drugima biti iskoristena kao sredstvo protiv onoga koji je bio iskren. cesto se i cestitost izvitoperi i postane mozebitno svoja suprotnost, a svaki osmijeh ce kroz optiku drugog lako postati kreveljenje.
kome, za koga, zbog cega da provodim vrijeme sa nekim drugim, nakon svih ovih godina? ostalo mi je malo dana za gubljenje. narocito imam nedovoljno vremena za druge, za muciliste zvano intersubjektivnost. naravno, za svoje iskustvo drugih odgovoran sam i sam, ali upravo u ovom trenutku to nije vazno.
od vremena kada sam rascistio sa drugima sunce je zasijalo u mom zivotu i od tada sam najblize sreci. ne, moja bezdrugost nije pustinjastvo. moj zivot nije zivotarenje u nekom ermitazu ispunjenom knjigama i u drustvu mrtvih cije su misli, eto, ipak ostale zapisane pa se sa njima moze drugovati, bez vecih komplikacija. godine koje su donijele metodicku distancu prema drugima, ponudile su mir i emocionalnu sigurnost.
konacno, botticellijeve venere, bruegelovi seljaci, michelangelove freske, skulpture i crtezi, bachovi koncerti, korali i fuge. mozartov requiem, rossinijeve uvertire, milesova konciznost, karakteri dostojevskog, junaci epske fantastike leguinove, tolkina ili bemana, ili priroda u svim svojim autenticnim prizorima, sve to bi moglo biti sasvim dovoljno da covjek bude srecan, a samo to je vazno. vlastita sreca koja druge ne boli. (sz)
Nema komentara:
Objavi komentar