bilo je suncano jutro kada je shvatio da je voli. opijen vlastitim osjecajima ushiceno je prebirao po sjecanjima da nadje u nekom njenom osmijehu ili pogledu trag ljubavi. trebao mu je vez da priveze sve sto je osjecao iz straha od lutanja neizvjesnom pucinom sljedeceg susreta. a onda se ona nasmijesila i zaljubljeno ga pogledala. vec sljedece noci sanjao je da odlazi zauvijek, a novi dan je donio novo olaksanje. njihova je ljubav divlja poput zvijeri u svakom casu spremne da rastrga sve oko sebe, da zarije svoje zube duboko u svaki strah, u svaku sumnju. svaki se zajednicki trenutak mogao pretvoriti u sukob, i svaki nesporazum u njezan zagrljaj. ponekad su mislili da su prokleti, da je nekom volsebnom kosmickom urotom protiv njih okrenut citav svijet. ipak, uvijek su znali da i sam necastivi ne bi vratolomnije udesio njihove sudbine i taj prvi susret, i sve sto je poslije dolazilo: sve godine, sve snove, sve poglede, sve suze od smijeha i srece. i nadu da ce njihova ljubav zauvijek bludjeti svijetom poput dva prozirna duha iznad ljudi u njihovom bolnom radjanju i jos bolnijem umiranju. da, znali su da ce njihova ljubav jos dugo, kada ne bude svijeta, ljudi i svega sto vidimo, biti tu, a oni kao i uvijek zajedno. a onda je sve nestalo.
Nema komentara:
Objavi komentar