duboka proljetna potistenost. bez ikakvog vidljivog razloga sve zraci apsurdom. ovo su valjda one situacije kada je covjeku toliko svejedno da i ideja smrti ostavlja ravnodusnim. zadrhtah na ovakvo huljenje protiv zivota, prirode i drustva. u isti cas napipah i cvrsto stisnuh svoj imaginarni obolus, spreman na susret sa haronom, tim mrskim ladjarom sto vrijedno prevozi sve zainteresirane preko stiksa, tamo prijeko, gdje je sve s onu stranu zelja i potreba, zivota i prirode. na toj, drugoj, obali ne zive melanholije, depresije, promjene vremena, ne osjacaju se uboji i lomovi iz mladosti. nema glavobolje. ne bole izdaje. ne boli ni svakodnevnica i beznadje koje nudi. ovako, ziveci sivilo koje svako malo moze postati crnilo, i haron se cini lijepim. a mozda sam blaziran jer sam neispavan. mozda sada samo lebdim izmedju sna i jave. ... jos se samo u snovima cini da je sve po mom i jos jedino snovi ne uznemiravaju, uglavnom. ... "spavati, spavati ... mozda sanjati" ...
Nema komentara:
Objavi komentar