08.01.2008.
Postoje pitanja koja smatram neprikladnim, drskim, besmislenim i neprihvatljivim. Prvo na toj listi nepotrebnih pitanja je svakako: vjeruješ li u Boga? Šta te briga? je pitanje kojim poželim na to odgovoriti ili Eto, tebi ću reći!
Nerijetko je pitanje ove vrste o Bogu pretenciozno i tendenciozno. Naročito ako ga postavljaju ateisti. Zašto to njih uopšte zanima, oni ne vjeruju i to bi im trebalo biti dovoljno. Isto važi i za one koji vjeruju, a opet postavljaju drugima takva pitanja. I jedni i drugi su međusobno slični do nevjerovatnosti. Egzistenciju Boga ili njegovu ne-egzistenciju nije moguće dokazati. Dakle, sve u vezi s tim spada u zonu koja je razumu nedostupna jer prelazi granice našeg iskustva (to je još i Kant znao).
Ova vječna antinomija je shodno tome predmet vjerovanja, a ne znanja. Osim ako vjera nije temeljena na znanju ili obratno. Nije bez pameti posvetiti svoj život ili bar dio vremena spoznaji Boga, i to nije nikakav apsurd niti paradoks. Shodno tome, oduvijek sam bio sklon oponirati dogmatizmu onih koji vjeruju u Boga i bahatizmu onih koji ne-vjeruju u postojanje Boga ili bi bilo preciznije reći oni koji vjeruju u Njegovu ne-egzistenciju. Jer, kao što smo vidjeli ni jedni ni drugi ništa o tome ne mogu pouzdano znati. Posebno me zabavlja koprcanje ne-teista, u njihovom pokušaju da svakog ko vjeruje indiskretno diskreditiraju samo zato što vjeruje, a oni k'o biva znaju. To me posebno nasmijava jer njihov izbor vjerovanja u ne-Boga i klanjanje tom ne-Bogu, jeste zapravo čin baziran na razumu i slobodnoj volji. A o razumu i slobodnoj volji je svašta do sada rečeno i napisano, a moglo bi se i puno toga dodati.
Uklanjanjem Boga iz našeg svijeta prosječan ne-teista zapravo želi postaviti prvo sebe pa onda sve ostale na Njegovo mjesto. U ovom trenutku pozvat cu Friedricha Nietzschea, heroja svih ateista, koji izmedju ostalog pita i odgovara: "Šta smo učinili kada smo ovu Zemlju odvezali od Sunca - Boga? Ne upropašćujemo li se neprestano, strmoglavce? I nazad, i sa strane, i naprijed, na sve strane? Ima li još gore i dolje? Ne lutamo li kroz beskrajno Ništa? ... Obećavam tragično doba. Dugi slijed rušenja, odvajanja, padova, prevrata stoji pred nama. Bit će ratova kakvih Zemlja još ne poznaje..." i bilo je ratova svih vrsta, svjetskih, bratoubilačkih i kakvih sve ne. Atentat na Boga donio nam je svijet u kojem je sve prepušteno čovjeku. Tako da živimo u svijetu koji ukida svaki moral a paradoksalno počiva na pravu i vladavini zakona, a ti zakoni su nastali na moralnim principima koje je utemeljila religija (da ne bude nesporazuma, svijet u kojem živimo zasnovan je na privatnoj svojini i ekonomija je ultimativna religija, ali to nije predmet ovog ogleda).
U najmanju ruku ne-teisti su nedosljedni u svom vjerovanju u ne-Boga, jer priznaju npr. moral, a ne priznaju Boga koji je garant (da se poslužim Descartesovim argumentom, u malo iskrivljenom obliku) morala uopšte.
Ne pada mi na pamet da sada govorim o dogmatizmu vjernika, o religijama i njihovim institucijama, zabludama, ratovima, inkvizicijama, iskljucivostima, predrasudama itd.
S obzirom da znamo ništa pouzdano o Bogu, možemo samo reći da je Bog potrebniji nama nego mi njemu. Da, u svijetu bez Boga, u kojem ovaj ili onaj čovjek daje sebi za pravo da mijenja Boga u njegovom odsustvu, uspostavljajući pri tome red i poredak kakav on u ime Boga misli i osjeća da treba ustanoviti. I bez obzira što se interes, novac, nafta, ili bilo šta svjetovno ili ekonomija uopšte krije iz svake politike, pa i iza većeg dijela svih religija, Bog je dobar i bez njega se ne može, odn. nije pametno bez njega.
Postojanje zla ne isključuje postojanje Boga, to takodje znamo vec stoljecima, tako da pitanja tipa? a ovo? a ono? a nepravda? a siromaštvo? a ratovi? a zločinci i krvnici koji slobodno hodaju? jednostavno ne donose argumente protiv egzistencije Boga već samo primjedbe. I ma kako bolno i ma kako teško bilo prihvatiti svijet ovakav kakav jest i Boga u isto vrijeme, Bog i svijet ovakav kakav jeste i kakav je oduvijek težio biti nisu u suprotnosti.
Nije ova teodiceja dekorativna ili revijalna, a pogotovo ne dogmatična. Ipak, čini mi se da nam treba neka vrsta konsenzusa o Bogu. Ali ne o Bogu kao božanskom entitetu već o Bogu kao suncu i centru našeg svijeta. Bez Boga smo samo zgodan sticaj okolnosti kvantne mehanike, puki kosmički slucaj, svemirski izuzetak koji je eto ispao zanimljiv. Bez ideje Boga smo izgubljeni. Tako da mislim da je Voltaire bio zgodno u pravu kada je rekao: da Boga nema, trebalo bi ga izmisliti.
Čitajte u nastavku koji, nekada uskoro, slijedi: o religioznom iskustvu (blog teodiceja)
Nema komentara:
Objavi komentar