07.06.2008.
razmisljajuci o prethodnom postu i prezentaciji alison jackson, sjetih se kako su i neke fotografije koje su postale ikone i simboli kojecega, zapravo lazne jer dogadjaje koje prikazuju ne predstavljaju vjerno, odn. te su fotografije unekoliko rezirane ili je na neki drugi nacin autor intervenisao na slici stvarnosti. sa tim da su nastale kao dokumentarne, "prikazujuci dogadjaje" koji su se "stvarno" desili. jedan od znamentih primjera je fotografija joea rosenthala (Raising the Flag on Iwo Jima, AP).
naime, prikazano podizanje zastave bilo je drugo ili trece tog dana. prvo, pravo, podizanje zastave nije nikada ni snimljeno. rosenthal nije ni bio na licu mjesta u trenutku autenticnog podizanja zastave. nalazio se na putu ka doticnoj lokaciji. bilo kako bilo, za taj rad je dobio nagradu pulitzer, a fotografija je vec dva dana kasnije dozivjela svoju prvu naslovnicu, a sve sto je poslije uslijedilo i sto i danas traje stvar je opste, americke, kulture. kao nepogesiva slika i simbol, americke, pobjede i slobode dozivjela je brojne inacice, cak je kao dio kompleksa arlington ovjekovjecena i u svojoj spomenik verziji. olako i po navici vjerujemo svojim ocima, a pozicija posmatraca moze se predvidjeti i manipulirati bez vecih problema. potrebna je situacija, okolnosti, prilika i naravno majstor fotografije (photoshop i slicne alate da ne spominjemo).
bez obzira kako je fotografija nastala, spontano ili skoro pa spontano, to ne umanjuje njenu vrijednost, cak ni dokumentarnu, jer tako je moglo biti, a to sto je fotograf pomogao da tako bude i izgleda nije prevelik problem. ono sto je zapravo sporno ne vidi se na primjeru ivo jime i slicnim, vec u situacijama kada neko, svjesno ili ne, manipulira stvarnoscu i oblikuje je onako kako mu odgovara. takva vrsta re-prezentacije stvarnosti uvijek je korak do zloupotrebe, a taj korak, ili vise istih, u pravilu cine fotoreporteri u nastojanju da naprave sto bolju pricu, sto bolju sliku. kao sto i jacksonova primjecuje, ako mislimo da je nesto stvarno, tada to i jeste stvarno, moglo bi se reci i obratno, ali je i ovako dovoljno. problem je sto smo prepusteni milosti i postenju, novinara, fotografa, urednika, pa cak i sponzora koji se oglasavaju u konkretnom mediju. na slican nacin stvarnost koja nam se prezentira ovisi i o tehnici - duzina priloga, likovno oblikovanje (prijelom i/ili dizajn) i drugo. elem, nije sve onako kako izgleda. a ponekad stvarnost nije ni nalik onome sto se pokazuje i prikazuje, ali tragedija je u tome sto mi tu ne mozemo skoro pa nista uciniti. i na kraju, alison jackson na duhovit nacin pokazuje kako se moze jednostavno manipulirati nasim predrasudama i ubjedjenjima i ocekivanjima i stereotipima i to na najbanalnijem primejru, u slucaju tabloidne svijesti. ljubitelji tabloida zele da citaju odredjene vrste prica i gledaju odredjene vrste fotografija o slavnima, te da ih jednostvano vide u izvjesnim situacijama. tabloidi ih upravo zbog njih i kreiraju. sto je najgore to i nije neki problem, ta je simbioza skoro pa bezazlena, narocito u poredjenju sa politickim ili vojnim manipulacijama stvarnosti.
Nema komentara:
Objavi komentar