"cetvrtog maja u petnaest sati i pet minuta prestalo je da kuca srce najveceg sina nasih naroda i narodnosti". u ulici zvanoj nova cesta igrali smo lopte. sadeta, komsinica koja je bila starija od nas djece, dosla je po svog malog rodjaka, sva uplakana. ni blizu svijesti kakva se drama oko mene desava jurnuo sam prema golu i sutirao. i pogodio. iako je moj ne-talenat za timske sportove i danas poznat, tog mi je dana tesko palo sto niko nije cak ni primijetio da sam postigao gol. radovao sam se sam. kratko. djeca su se razbjezala. ostali smo samo ja i jos jedan djecak i jos jedan koji je bio golman protivnickog tima. a onda sam ugledao tetku koja je dosla po mene. odvela me kuci drzeci me cvrsto za ruku. skakutao sam i pricao kako sam postigao gol, gledajuci u njene oci pune suza. svi su taj dan plakali. svi. iskreno i nekontrolisano. nakon nekog vremena i ja sam poceo plakati, ne shvatajuci do kraja zasto. situacija u kojoj svi placu bila je jaca od djecije duse. ostatak dana proveli smo u kuci uz televiziju. uz nekakav strah, zebnju i neizvjesnost u pogledima i rijecima. slusao sam starije cudeci se zasto se i cega boje, nikako ne uspijevajuci da povezem smrt jednog covjeka i njen devastirajuci ucinak na sve oko mene. te noci se nismo igrali do posljednjeg atoma snage, niti smo "skakali", niti galamili, niti bilo kakve zijane pravili. sva djeca su otisla na spavanje ranije. nije bilo prvi put da su nam prekidali igre. zbog obroka ili nekog drugog razloga. unaprijed sam se radovao nastavku utakmice. iscrpljen i zbunjen, zaspao sam razmisljajuci da li ce se pikati gol koji sam tog dana postigao.
Nema komentara:
Objavi komentar