kao i obicno, zakasnio sam na postmodernisticko citanje. nakon sto sam procitao post, procitao sam i tekst muharema bazdulja objavljen u posljednjem broju magazina dani.
umjesto nekoliko mogucih komentara:
ako je m.b napisao ista sto odgovara istini,, onda je d.m. "ziveci pod staklenim zvonom stekao bolno pogresnu viziju svijeta" i sjeo u zadnji dio tramvaja. isto tako, i hiljade tibetanskih monaha su zapravo odgovorni za vlastitu «bolno pogresnu viziju svijeta», pa su okupirani i protjerani, ubijani i zlostavljani.
mir u sebi moze pomoci miru u svijetu ili, da budem precizniji, ne moze pomoci ne-miru u svijetu, niti moze stvoriti ne-mir. medjutim, mir u sebi ne osigurava mir u svijetu. dakle, mir u sebi ne znaci i mir u svijetu. i na ovom mjestu m. b. zapravo pravi sunovrat u paralogicki ambis: kako je moguce postici ili zadrzati mir u sebi, u svijetu bez mira? autor pogresno, ali zgodno, odgovara zakljucujuci da je "mir u sebi , za razliku od mira u svijetu, nesto sto zavisi od nas samih".
mir u sebi, na nacin na koji ga zamislja m.b., jeste autizam ili je, u najboljem slucaju, jedino moguc u monaskom ermitazu, a to je zapravo primjer samo-ekskomunikacije radi onemogucavanja bilo kakvih materijalnih ili ne-materijalnih podrazaja intelektualne ili emocionalne prirode. a to je opet, neurastenicna posvecenost samom sebi u pokusaju da se ostvari komunikacija sa ovim ili onim zamisljenim apsolutom.
Dalaj Lama je, sukladno mb-misljenju, odgovoran i, po samog sebe, opasno glup, jer npr. vjeruje da je reinkarnacija svog prethodnika. ovaj tekst je sjajan primjer tragicnog brkanja stvari. ovo je bezukusni sataras, pripravljen od nerazgovijetnih ideja, slika i pojmova, koje autor nastoji predstaviti kao smislene i povezane, a zapravo svaka od tih ideja je u kontradikciji sa drugim idejama u tekstu. autor je u nesporazumu sa samim sobom, a da to i ne sluti.
ako je istina: "mir u sebi, mir u svijetu", onda je Dalaj Lama, zapravo budalaj lama, jer iako je postigao mir u sebi to nije donijelo mir u svijetu, ni mir tibetu. medjutim, cak ni kontradikcije nisu odrzive u ovom tekstu. m.b. ne dozvoljava da neko poduzme ni «bizarni umjetnicki koncept». on ignorise, bez obzira na motive, hrabrost u aktu izlaganja smrtnoj opasnosti, zarad ovih ili onih umjetnickih ili bilo kojih ciljeva. mislim da, g. p. di marineo, nije bila nimalo naivna. sigurno je znala za opasnosti kojima se izlaze. sa druge strane, m.b. cak ni ne primjecuje, osim kurtuoazno, da je rijec o tragediji jedne zene, vec ovu pricu uzima kao poligon za neke svoje sulude konstrukcije "o umjetnosti i feminizmu".
m.b. je pisac recenica, razlicitih, prigodno kompiliranih, koje nesretno, u potpunoj zbrci, huce i buce u njegovom intelektualnom labirintu. ali nije to ni labirint, jer u ovom tekstu ne postoji logicki, niti bilo kakav drugi izlaz, a putevi su mnogi, i sto duze lutate ovim tekstom sve vam se vise cini da ste blizi izlazu i smislenom zavrsetku. medjutim, nije tako.
ovo je post o konkretnom tekstu, o samom autoru nemam stav, jer nisam poznavalac lika i djela doticnog (mea culpa).
Nema komentara:
Objavi komentar