"sunce, danju svevidece oko. mjesec, tihi nocni pratilac. dva najbolja, najvjernija i najljepsa prijatelja. oni su uvijek tu za sve nas, jer bez nas ni njih nema." govorio je mirnim glasom E. "naravno da ima" prekide ga F. "ali su bez nas sa onu stranu spoznaje. bez nas su samo noumen, a sa nama fenomen. nama se pojavljuju - ne za nas." dok su E i F razvijali diskusiju, G je brojao kamencice. dvoje se u njegovom zivotu stalno vracalo - brojanje i kamencici. imao je povremenu opsesiju brojanja i prebrojavanja i volio je kamencice. sretao ih je setajuci plazama, planinama, parkovima, ulicama. volio je reci da je "ubrao interesantan kamen". kasnije, citajuci kafkina pisma pronasao je divan detalj. od tada je sebi cesto poklanjao kamencice, jer je to ultimativan poklon. u slucaju da ga izgubis, uvijek mozes naci neki drugi kao zamjenu. G je naime veliki ritualista kada je o poklonima i darivanju rijec, a geologija ga ni najmanje nije zanimala. kamencici koje je upoznao bili su savim obicni, sve do susreta s njim. tada bi pocinjali novi, uzbudljiviji zivot. "to nista ne dokazuje. zapravo, to i ne govori nista" zagrmio je u zanosu E, vracajuci ponovo stvarnost na G-ov horizont. "kako ne?! meni dokazuje i pokazuje i govori" bunio se F. slusajuci fragment razgovora koji odavno ne prati, G se sjetio da je vrijeme da kupi poklon. da je uskoro jedan rodjendan i, da ne bi bio pogresno shvacen, osim kamencica zelio je pokloniti jos nesto. zadnji put kada je darivao potpuno je promasio. iako nije vjerovao da se to i njemu moze dogoditi, ipak - desilo se. sada je izgubio sigurnost i samopouzdanje. /pomozite bloggeri. sta da G kupi nekome do koga mu je tako stalo, a nikada to nije uspio reci ili pokazati na pravi naci?/ setajuci, E i F su diskutirali, a G je razmisljao pokusavajuci usmjeriti tok misli u pravcu u kojem zeli. ali, eto, opet nije uspio. tjesila ga je cinjenica da su i E i F bili takodje izgubljeni u svom dijalogu. vrludajuci potocicem svojih misli, G se sjetio, kako je davno pomislio da se ljudi nikada nece shvatiti, ili bar ne u onoj mjeri u kojoj je potrebno da bi komunikacija uopste imala nekog smisla. "nista zato" rece glasno "uvijek nam ostaje brojanje, i kamencici. brojati mozemo neuspjehe i sve ono sto nam se cini uspjehom. nesrece i kataklizme, istorijske dogadjaje, spratove i, naravno, kamencice. ti maleni nepravilni objekti, stariji su od svakog od nas nekoliko ili vise miliona godina. i toliko su toga prosli i vidjeli, a ipak im je sve bez smisla - savrseno. nasa ih masta ne dotice, cak ni kada ih nosimo u dzepu, kada ih okrecemo medju prstima, razgovarajuci sa nekim koga smo slucajno sreli" E i F ga pogledase zacudjeno. "da, upravo tako! sve se svodi na brojanje i kamencice koje zamisljamo kao dragulje, ili poludrago kamenje, ili kao obicni bjelutak iz rijeke. pripisujemo im svojstva i osobine nastojeci zarobiti u vremenu i prostoru nesto sto nam je vazno" zavrsio je G nedokucivo. mogao je on jos tako, sam za sebe, dugo i nasiroko, ali nema potrebe, a nije imao ni kome. osim mozda samom sebi, ali nije bilo potrebe.
Nema komentara:
Objavi komentar