nakon sto me je probudila, kisa je prestala padati. u nepravilnim razmacima poneka teska kap odzvoni od prozorske okapnice. mnogo je prozora, a jos vise kapi koje nikako da se ispadaju do kraja. sa svih strana cujem kapanje kao kratke glasove. bez ritma. bez melodije. nemuzikalni orkestar podsjeca da vrijeme prolazi i da san ne dolazi. stalno sam na pragu sna, ali nikako da zakoracim i odmorim se u blazenom zaboravu od svega pa i od samog sebe. a pobjeze san od mene kao vrelom vodom ofuren. a ja - tipkam li tipkam. i kao nesto radim, a samo pokusavam izgledati nespreman i odsutan nebi li me san iz kakvog prikrajka zaskocio. jedna mikro kap melatonina nikako da padne u jezero moje svijesti. da se sve zacrni. cekam je kao kap kise bezuspjesno pokusavajuci predvidjeti trenutak u kojem ce pasti. tipkam ... i opet ... mozda bi bilo najbolje da prestanem.
Nema komentara:
Objavi komentar