Ništa novo, još i ovo

Kada je rat prestao trajati, onako nezavršen, izgledao je kao nešto što je iza nas. Kao svršena noćna mora. Živi su se radovali jer su preživjeli a svi smo se osjećali promašenim ali zadovoljni činjenicom da smo ipak tu, iako nesretni jer rat bez pobjednika ne može biti završen, tješeći se da je preživljavanje pobjeda. Sjećam se kako sam računao koliko ću godina imati kada se stvari normalizuju za pet ili deset godina. Danas, skoro osamnaest godina od potpisivanja prvog primirja koje je trajalo, odn. mirovnog sporazuma, u famoznom Daytonu za koji sam čuo prije istorijskog novembarskog skupa, samo zbog toga jer se tamo navodno kriju kao tajna dokazi o vanzemaljcima odn. o njihovoj posjeti našoj planeti nepravde i neistine. Činilo za zastrašujuće čekati još nekoliko godina da život počne teći svojim tokom i da se konačno vratimo u neko vrijeme koje ćemo moći zvati normalnim. 

Osamnaest godina nakon rata proteklo je dovoljno vremena samo da osuđeni ratni zločinci izađu na slobodu. Pravosuđe je milosrdno prema nemilosrdnima. Pravda kao da postoji samo za nepravdne. A svi mi možemo samo gledati nove epizode bizarne sapunice koja se zove bosanska istorija. Krvava pripovijest o pobjedi neistine i nepravde. Morbidna svakodnevnica postaje morbidnija svakim novim danom. 

Preživjeli borci za slobodu mogu se još samo sjećati ideala za koje su se borili, ali stvarnost vrišti da je izvojevana sloboda za zločince, blagostanje za političare, i opšta nepravda protiv koje, čini se, niko nije spreman učiniti bilo šta.

Patetično ponavljam samom sebi solilokvij danskog princa: 

       Biti, ili ne biti – to je pitanje.

     Da li je časnije u duši trpjeti

     Praćke i strele sudbe obijesne.

     Ili oružjem protiv mora bijeda,

     Dići se i borbom učiniti im kraj? – Umrijeti – spavati –

     Ništa više; dokončamo li u tom snu

     Bol srca i hiljade drugih udaraca

     Koje tijelo ima, tad je to svršetak

     Što pobožno ga treba željet. Umrijeti – spavati –

     Spavati! Možda sanjati. Da, tu je smetnja;

     Jer snovi što nas u snu smrti mogu snaći,

     Kad stresemo sa sebe vrtlog taj zemaljski,

     Oklijevati nas čine. Zbog tog obzira

     Ta nesreća životna tako dugo traje.

     Jer tko bi podnio i bič i prezir svijeta,

     Nepravdu silnika, od bahatog sramotu,

     

     Prezrenje ljubavi, odlaganje pravde,

     Na vlasti bezočnost, i grube uvrede

     Što krotka zasluga ih od nevrijednih prima,

     Kad mogao bi sebi sam od bodeža

     Smirenje naći? Tko bi breme nosio, 

     U znoju stenjući pod dosadom života,

     Da strah od nečega što vreba iza smrti –

     U zemlji neotkrivenoj iz koje se

     Ni jedan putnik ne vraća – ne koči volju

     I čini da je mudrije podnositi

     Sadašnja zla no srljati u nepoznata?

     Razmišljanje nas pravi kukavicama,

     I tako prirođena boja odlučnosti

     Bljedoćom nezdravom se misli prelije;

     A pothvati od važnosti i značenja

     S tog opreza u strahu skrenu svoje struje

     I gube ime djela. –

Smrt danskog princa potvrda je nemoći pojedinca u borbi protiv sveopšte nepravde i svih ovozemaljskih zala. Napušteni od Boga, osjećamo svu jalovost i beznađe svjesni da je Bog oduvijek bio samo pusta želja slabih, poniženih, uvrijeđenih da izbjegnu pomračenje uma, i sredstvo moćnih da sveopštu ljudsku bijedu učine većom radi lične koristi na vlastito zadovljstvo.

Svijet u kojem živimo: Bosna, Palestina, Sirija, Egipat, Amerika i svaki drugi kutak pod kapom nebeskom, bjelodana je potvrda odsustva Boga i njegovog prisustva s onu stranu zemaljskog. Carstvo nebesko je sintagma koja sama sebe obesmišljava. Zato što carstva nema bez cara, kao što ni cara nema bez carevine.

Kosmička siročad imaju i žive samo jednu istinu - pravda je u rukama jakih i nikada je neće udijeliti slabima. Istina je skrivena i kao takva u kontradikciji sa samom sobom. Grci su je zvali aletheia (neskrivenost), poslije je postala veritas kao sinonim za istovjetnost opisa stvari sa samim stvarima, ili praxis kao djelovanje u skladu sa stanjem stvari. Danas, kao što je vjerovatno oduvijek, istina je sakrivena radi jednostavnijeg djelovanja neistine na putu ka nepravdi. Jer interes i moć su istina ovozemaljskog. Sila je jača od istine, jer istina nije važna ukoliko ne odgovara sili silnika i interesu moćnih. Istina je samo riječ koja ne znači ništa. Pravda je samo riječ koja oponaša imaginarnu, na jalovim religijskim dekaloškim principima zasnovanu, supstancu prava. Pravo je forma koja simulira red u društvu imtirajući pravdu. Slabi će dosegnuti pravdu za sebe samo ako postanu jaki, a to se rijetko dešava a i kada se desi ne traje dugo, jer pravda u rukama jakih, kao i istina, prestaje biti to što jeste i gubi svoju ontičku i ontološku vrijednost. Ne, sloboda nikada ne može pjevati kao što su sužnji pjevali o njoj. Jer pjesma o slobodi je samo pjesma, a ne i sloboda sama. A oslobodjeni čovjek svoju slobodu stiče okivajući druge.

Samo sam, daleko od svijeta, čovjek može preživjeti u svijetu. Sam, bez drugih, samo sam sa samim sobom, čovjek može biti čovjekom. Samo sebi, samo za sebe i uglavnom nikome drugom.

Matthias Grunewald, The Temptation of St. Anthony 

WebRep

currentVote

noRating

noWeight