13.06.2008.
dani i sedmice odlaze, a ja kao da stojim. kao da sam tu samo da posmatram kako vrijeme i svijet prolaze pored mene. kao da sve sto se dogadja meni i oko mene nema veze sa mnom. kao da sam samo svjedok, statista i kao da je moje prisustvo bez znacaja i nesto bez cega svijet mora i moze.koliko postoji ljudi do kojih mi je zaista stalo? koliko osoba ne zeli da zamisli zivot bez mene? tesko mogu znati.
sve se desava kao da je strasno vazno i precesto stvari izgledaju bitne, pa cak i sudbonosne, a u zivotu i u svijetu skoro se nista ne mijenja.
kao da je paradoks postojanja uvijek dobro sakriven iza kulisa stvarnosti i svakodnevnice. cini se da je toliko toga bitno, a zapravo je malo sta uopste vazno. ambicije vezemo za posao, a mir i zadovoljstvo u drustvu drage osobe je nesto do cega nam je veoma stalo, ali samo ako se ima vremena. "ne mogu danas, imam previse obaveza. mozda sutra. ne znam, ali sigurno jedan dan ove sedmice."
a dani i sedmice odlaze i ne vracaju se, a mi kao da stojimo. kao da se nista ne desava.
W. Eugene Smith 1918 - 1978 Train Station, Japan 1961
Nema komentara:
Objavi komentar