... zaista bih volio da sam bio u tom tramvaju. znam, lako je naoruzan tastaturom biti heroj i tipkati lekcije o moralu, pravdi, savjesti, junastvu. ali, sve se u meni pocelo desavati kada sam juce ujutro, rastresen i potresen, prepricavao prijatelju na poslu brutalno ubistvo mladog denisa .... kratku pricu sam zavrsio rijecima: a sve se to desavalo u tramvaju, naocigled sviju! na sta mi je on lakonski dobronamjerno odgovorio pitanjem: a sta bi ti uradio? nekoliko trenutaka kasnije, kao u soku sam ispustio samo jedno: ... jah ... od tog casa me u nepravilnim intervalima plavi ceznja i svako malo me nesto iznutra stegne, zaboli. danas sam vidio sa koliko uzasa, nevjerice, ljutine blogeri objavljuju postove. u svim objavama sam citao zalost i bijes zbog smrti nevinog mladica, zbog nepravde. zaista bih volio da sam bio u tom tramvaju. ... kakvi smo to postali LJUDI?! jesmo li mi isti oni koji su prije desetak godina, kakogod, ali, ipak ponosno prkosili smrti, cak je izazivali, gledali je u oci i smijali se? zar smo mi isti oni koji su za puno manje riskirali zivot? danima, mjesecima, godinama. zar smrt nevinog covjeka, ili bi bilo bolje reci: zar jedan zivot nije dovoljan da se ponovo pokrenemo? da se dovedemo u opasnost ako nam to savjest nalaze? ... zaista bih volio da sam bio u tom tramvaju, ako nista da jos jednom vidim od kakvog sam ja sam materijala napravljen, da li mi je kao covjeku istekao rok trajanja. da se uvjerim samo za svoj vlastiti racun. da znam da li sam obicna kukavica ili covjek. tako bih volio da sam bio u tom tramvaju, iako je svima jasno da mi, svi skupa, odavno vise nismo isti LJUDI.
Nema komentara:
Objavi komentar