opet na pocetku sedmice. opet novi sedmodnevni ciklus koji ce proletjeti kao ptica pored mene i prije nego pucnem prstima doci ce i novi pocetak nove sedmice i prije nego pucnem prstima jos jedan, i jos jedan ... pokusavam naci neki vedriji slijed misli, ali ne uspijevam. ovako ili onako, jedno je bjelodano: vrijeme nezaustavljivo leti. ne shvatamo kako nam se nas vlastiti zivot odvija ubrzano pred ocima, a mi i dalje pokusavamo ostvariti neke ciljeve, neke snove, dosegnuti zamisljene destinacije, prekoraciti granice. vrijeme kao da je voz u kojem se nas zivot, kao putnik, krece upravo u istom pravcu, tako da dvostruko brzo idemo ka naprijed, sve dalje i dalje. promicu prizori, kao pored prozora brzojureceg voza, slike koje su sav nas zivot, a mi kao da to ne primjecujemo. cini se da vrijeme mozemo zaustaviti, ali samo ako smo spremni da ne razmisljamo o juce i o sutra, o onome sto je bilo i onome sto ce biti, vec da jesmo u trenutku i za trenutak. ponekad pomislim kako bi dobro bilo da u ravnomjernim periodima fotografisemo svoje lice i slike redamo na zid u hodniku, pa da svakodnevno mozemo posmatrati tragicnu hroniku ljepote i obmanjujucu evoluciju duha. a i da se spomenemo vlastite prolaznosti. mozda ce tako vrijeme koje je proslo imati veci znacaj, pa nam se mozda i ucini da je sve trajalo bitno duze, nego sto se sada doima. vrijeme neumitno tece i mi, malo po malo, postajemo samo statisti u tom proticanju, dok su protagonisti uvijek neki drugi. statiramo bez mogucnosti da bilo sta bitno promijenimo u svijetu oko sebe, osim da mozda malo neke stvari popravimo. ipak, vrijeme je bujica koja nas nosi bez obzira da li se borimo protiv njenih struja ili se prepustamo, pa nas opet nosi gdje i kako zeli. izgleda da sve svejedno je i sve sto zapravo cinimo je samo pokusaj da ostanemo elegantni u vlastitoj mizeriji i besmislu.
Nema komentara:
Objavi komentar