jutros, setajuci psa, naisao sam na prevrnutu kantu smeca. moj vjerni pratilac Ego, kao i svaki neposlusni pas odmah je poceo da rovi i njuska, da bi mi u zubima donio neke prastare novine sa cije je naslovnice vristao naslov: pesimisti su ljudi koji nemaju pameti i hrabrosti. zainteresiran bombasticinom najavom, brzo sam poceo listati prljave zute stranice. citao sam, manje ili vise, ovo: optimista nije onaj koji misli da ce stvari biti bolje, vec onaj koji misli da stvari mogu biti bolje. pesimista je onaj koji nema snage i pameti da vidi nista osim stvari koje su lose. i ne moze, cak ni trenutak, da sebi olaksa, da skine sa svojih ledja taj grubi samar koji tegli gdje god krene, stane i pocine. ne voli to drveno sedlo nesretni pesimista. tesko mu je, lomi se i slama. medjutim, najveca je steta sto pesimista misli da stvari nece biti bolje i samim tim za njega nikada ne postaju bolje. mrsti se, krevelji, koci, ali nece promijeniti sebe, svoj stav. da, pisalo je i o tome kako pesimisti strasno vole svoj stav, cak vise i od vlastite srece. stvari su za pesimiste uvijek crne i crne ce uvijek i ostati. sretan je umjereni optimista koji je jednom nogom uvijek u pokretu prema pesimizmu, ali mu se nikad ne priblizava previse. jer optimista zna ono sto pesimista ne zna, da je rezignacija smrt prije smrti. optimista sanja snove djecaka iz Gaze, djevojcice iz Bagdada, djevojke iz Kabula, mladica iz opkoljenog Sarajeva. optimista zna da ne smije izgubiti nadu, jer samo nada spasava brod od pobjesnjelog mora i vraca ga u sigurnu luku. i tako, nagrdio je neki f.n. te nesretne pesimiste, da to ni pas s maslom pojeo ne bi. ali ne pricam vam sve ovo zbog ovoga, vec zbog necega sto se desilo prije nego sto sam izveo svoga psa u setnju. kad sam jutros otvorio oci, jednim sam spazio bljestavo sunce a drugim primjetio da Ego, moje drazesno pseto, jos uvijek mirno spava. i dok tako, pomalo razroko, progledah u novi dan, primjetih na svom jastuku nadu kako se budi. ima li ista ljepse od nade koja se budi? znam da je nada besmrtna i da umire sa posljednjim dahom covjeka, ali se svaki put iznenadim kako je lijepa i dobra. i kako me ucini dobrim i lijepim, samom sebi neodoljivim. eto, o tome sam vam htio pricati. ___ p.s. nakon sto je moj odani pas poskocio i pogledao me svojim tuzno veselim kestenjastim ocima izasao sam na balkon, pogledao u sunce i zaslijepljen njegovim svjetlom pomislih: "zvijezdo sjajna! kakva bi bila tvoja sreca da nemas one kojima sijas!"
Sunce i sja zbog onih koji misle da ga nisu vrijedni. Samo, mozda bi velika Sunceva sreca bila da oni u njega vjeruju, koliko ono vjeruje u njih.
OdgovoriIzbriši