svanuo je lijep dan, bas kao i prije sesnaest godina. previse je slika kada pomislim na taj dan, kada se vratim u vrijeme koje je zauvijek proslo, i uglavnom palo u zaborav. prisjecam se razgovora, monologa neurastenicnih i prestravljenih zena. izraza lica, zapravo grotesknih maski, i televizijskih prenosa koje smo cekali da, kao na fudbalskoj utakmici, vidimo kakav ce biti rezultat, da li cemo se plasirati dalje ili je za nas natjecanje zauvijek zavrseno. tog dana sam saznao i kako se pravi majoneza. cudio sam se da je sve sto trebam: puno ulja, jedno jaje, nekoliko zrnaca limuntosa, i malo soli. gledajuci kako moji udarci pretvaraju ulje u majonezu, komicno sam osjetio neku moc. kao da cinim nesto nadrealno. kao da pretvaram kamen u zlato. kao da to sto cinim mogu samo ja, i niko vise. apsurd. mozda sam upravo te noci praveci majonezu poceo vjerovati da je nesto moguce ukoliko to dovoljno zelim. mozda je nakon svih slika tog dana, buke i neke ljepljive vrucine, ta majoneza bila konacni sastojak za pripremanje odvaznosti, lojalnosti, patriotizma, prijateljstva, odricanja i svega sto me je obiljezilo narednih hiljadu, i vise, dana. mozda sam tog dana povjerovao da pravda postoji, i da na kraju sve dodje na svoje. a mozda sam samo jako zelio da istina pobijedi, jer je istina, nazalost, bila na mojoj strani. ne znam, i ne sjecam se. osim da sam 2. maja uvece, prije sesnaest godina, kad ja sve, osim detonacija i pucnjeva u daljini, utihnulo, jeo najbolju majonezu u svom zivotu. iako sam potpuno svjestan da, kada govorim o vlastitom kulinarstvu, istina nije na mojoj strani.
Nema komentara:
Objavi komentar