nema sanse, ali nikakve sanse da nekome ko slusa recimo halida beslica ili nazifa gljivu objasnite zasto je johann sebastian bach znacajniji muzicar. to je isto kao da nekome ko u galerijskom ambijentu svoje dnevne sobe uziva okruzen brojnim vilerovim goblenima pokusavate objasniti znacaj djela jacksona pollocka ili kazimira maljevica. za prvog ce reci da je bezveze, jer je mahnito isprskao platno bojama, sto je u sustini tacno, a za maljevicevu suprematisticku kompoziju bi vas samo blijedo pogledao neiskreno klimajuci glavom pokusavajuci sakriti svoje sazaljenje prema vasem atrofiranom intelektu. ali vratimo se muzici. zaista, svaki ljubitelj bachovih kantata ce pozeljeti zacepiti usi kada cuje neki novokomponovani radijski hit, isto ce reagirati i redovni posjetilac aque ili bazena kada cuje neki kantorov koncert, fugu, koral ili bilo sta drugo. jasno je da je sa pozicija muzicke teorije bach neuporedivo savremeniji i moderniji od bilo kog novokomponovanog kompozitora, ali isto je tako suvremeniji i moderniji i od svakog rock n roll benda. ipak, tesko je prihvatiti cinjenicu da neko ne podnosi bacha, a dosegnuti egzaltiranost ili ekstazu uz kemala malovcica mu je kao ljubitelju bacha napiti se vode. razlog nalazim u cinjenici da je svaka muzika emocionalni izraz i kao takva svaka ima vlastitu vrijednost u smislu emocionalne komunikacije izmedju autora (i/ili izvodjaca) i publike. cak se ne mogu valjano donositi ni aksioloski sudovi niti raditi bilo kakve komparativne analize ili ocjene. jednostavno, izgleda da estetika muzike treba da podrazumijeva ravnopravnost i demokratiju. u tom smislu gledano, svaka je muzika podjednako vrijedna jer svaka nudi izvjesno muzicko iskustvo. u prakticnom smislu, kao sto adolescenti teze identificirati i diferencirati sebe upravo uz pomoc muzike, na isti nacin skloni smo procjenjivati, da li po ovoj adolescentnskoj inerciji ili ne, druge na osnovu onoga koju i kakvu muziku slusaju. cesto i u smislu kvalifikacije ili diskvalifikacije drugih. tako da smo skloni ocjenjivati druge na osnovu toga sta slusaju, a ne na osnovu onoga sto rade i govore. cinjenica da dok uz omiljenu muziku prosjecni bh. mladic dlanovima podize plafone, a djevojka stere ves, bez obzira da li stoje na podu ili stolu ili pak zajedno vise na plafonu, ne znaci previse nekome ko tu muziku ne podnosi. naravno, problem nije u tome, vec je nezgodno sto taj neko ni njemu ni njoj ne priznaje muzicko iskustvo. kao da je estetika rezervirana samo za koncertne dvorane i galerije. novac je, kao mjerilo vrijednosti ili ekonomsko-estetsku kategoriju, suvisno objasnjavati. skoro pa je svaki vidjeniji novokomponovani izvodjac zaradio mnogo vise od svog arlaukanja nego bach od svog komponiranja ili sviranja.
Nema komentara:
Objavi komentar