29.02.2008.
Idem preko carsije razmahujuci pesevima dzubeta - srecan, a jos ne znam zasto, zurim, a jos ne znam kuda. Cujem kako se za ledjima svjetina povecava, brze dise, grije, vuce sebi i goni ispred sebe, i pali me necim opasnim, ljudi, nikad nisam bio toliko pijan, toliko divalj. Da sam kriknuo da popalimo Sarajevo, ne bih se sutra trijezan cudio tom svom zovu i urliku. Topot za mnom sve brzi i glasniji. Uzvici sve ostriji i opasniji. Mirise na krv. U prepunoj tekiji navikasmo se: necemo nameta, isjeci cemo gulikoze kadiju i muselima, ambare aginske i trgovacke razvaliti, neka sirotinja jede dokle moze, vikasmo, pa se smirismo. Skup u prepunoj velikoj sobi tekijskoj pretvori se u sijelo. Popricasmo o slaboj ljetini, o sve tanjem prometu, o nezagradjenim grobljima, o nekakvoj gorickoj sirocadi koja lunja po sokacima ranjava, krmeljiva, gluha, o necistim bunarima i o rakidzijima koji nocu urlaju sokakom, aj, kad bismo osvojili vlast, pokajali bismo se koliko bi briga sebi natovarili na vrat! cinilo mi se, sve ce se sutra svrsiti mlakom svadjom nas nekolicine uticajnih sa kadijom. I bi mi zao onog neponovljivog uzbudjenja kad su za mnom dahtale ljute gomile ljudi, dragih, pobunjenih, nesvakidasnjih mojih Sarajlija. I svrsilo bi se sigurno tako nekom bezopasnom srdzbicom carsije i mahala, kakvih je bivalo i bice, da ujutru na sarajevske sokake ne provalise hiljade gnjevnih seljaka, naoruzanih kamenjem i tojagama i ponekom zardjalom sabljom. To ponovo zapali carsiju, zanatlije pozatvarase ducane, u trku se opasase i cvrsto obuse, iz sokaka pokulja sarajevska sirotinja, provrvje nekakav svijet za koji nisam znao ni da postoji, mada sam rodjeni Sarajlija, izmijesa se sa seljacima. Zaljulja se Sarajevo psujuci i prijeteci. ___ Pobune, Dervis Susic
Nema komentara:
Objavi komentar