ima mnogo stvari koje slabo ili nikako podnosim, ali ono sto me posebno iritira, a i cudi, je recimo slucaj koji mi se opet, po ko zna koji put u zivotu, desio. pricam ti ja tako jednom sa jednim i kazem ti ja njemu ovo i ono, i prodje od toga deset ili vise dana i dodje 8. mart i ja ti s njim ko biva danas odem na kafu i sta ima, i sta ima jos. i jes cuo, jes vidio, jesam, nisam, a sta bi onda, ne znam otisao sam kad i ti, a tako. i sta ima jos? i tako. kad u pola price on ce ti meni: znas, moj ti, ja ti mislim ovo i ono. vrisnuh bez glasa, u dubini duse, sto bi rekli. isprica ti on meni doslovno isto sto i ja njemu prije deset ili vise dana. od rijeci do rijeci! valjda zaboravio da je tu pricu od mene cuo, sta li? valjda ne misli da je uopste cuo sve to od bilo koga. cuj to!? reagovah zainteresirano. ja, bolan! euforicno ce on. i onda nastavi dalje elaborirati, a ja se kao kaskatim, a on kao poentira: covjece, ne mozes vjerovati! ne mogu, moj ti.
Nema komentara:
Objavi komentar