u protekle dvije sedmice upoznao sam oko dvadeset osoba, bloggera. fin svijet, rekao bih, onako, na prvu. vecinu nisam nikada vidio iako zivimo u istom gradu (i ko kaze da je sarajevo kasaba?). sve je to fino i krasno, ali jutros prije nego sto sam zapostio, osjetim kako vise nije isti osjecaj. veo tajne je zameo vjetar, misterija se rasula, a sitne krhotine razbijenog super-ega bockale se moju krhku epistolarnu volju. pomislih da nemam vise sta reci, da nema smisla. odmah zatim potrazih nesto za dizanje, neku muziku koja nikog ne ostavlja ravnodusnim, neku dobrotu i energiju, inspiraciju. i onda se sjetih magicne formule, kamena mudraca ovog suncanog, a opet tako dosadnog prvog dana u sedmici. nakon nekoliko uzastopnih sviranja, plesa, smijeha i urnebesnih pokreta, nevidjenih na ovim prostorima, primijetih kako je dan ocaravajuci. suncan dan ispunjen brojnim mogucnostima i samo od nas zavisi, da, samo od nas, kakav ce ovaj dan na kraju ispasti. u redu, malo je nategnuto, neko ce se vec pojaviti i naci nacina da me izbaci iz vlastite koze, ali ovog trenutka, upravo ovog momenta ja osjecam kako je sve do mene, zelim da mislim da ce stvari biti onakve kakve bi trebale biti. uglavnom, optimistican kao frankie manning, zavrsavam ovaj post.
Nema komentara:
Objavi komentar