utorak, 27. prosinca 2016.

srebrni surfer (privatna poruka)

Možeš reći bilo šta bilo kome i to nikada neće biti kao da si to prešutio. Što više govorimo sve nas manje shvataju. Najveća je zabluda što si pokušao nešto reći. Nikada nisi uspio. Htio si ponovo pokušati i uspio si u pokušaju ali nisi uspio ništa nikom bitno reći. Šutnja je zlato a najbolja priča srebro.

petak, 25. ožujka 2016.

Radovanje

Umjesto karijere perspektivnog čobana na obroncima Durmitora, seljačić je sanjao mnogo više od ovaca. Čoban je sanjao da postane nadriljekar, travar, vidar, narodni tribun, i ko zna šta već. I uspio je - postao je nadriljekar Dabić.

Još uvijek, jadno kako mu i pristaje, bez imalo dostojanstva (koje niko pametan nakon svega od njega ne očekuje) pokušava istrajavati na priči o muslimanskim teroristima, kao Arkan kada je nakon pokolja u Bijeljini mucao “islamski fun-funda-fundament-fundamentalizam” bez uspjeha pokušavajući da izgovori ono što već dan-dva pokušava da zapamti - islamski fundamentalizam, kao ono protiv čega se, kao, eto, ono bori. Lakše je Arkanu bilo ubijati u Hrvatskoj, jer tada je ubijao “ustaše” i one koji to po njegovom sudu mogu lako postati. A u Bijeljini je ubijao muslimane koje je, eto, morao nazivati stranim riječima. Fundamentalisti umjesto balije. Tako mu reklo.


Sanjao je Dabić o nekoj veličini, a jedina veličina koju je ikada dotakao je veliko zlo koje on osobno personificira. Nadriljekar je osuđen za genocid, osobno, i skoro za sve uopšte moguće zločine protiv čovječnosti i običaja ratovanja. Genocid koji je počeo 92. godine mu nije dokazan. Dokazano je istrebljenje i slične kriminalne aktivnosti umjesto genocida, nije šija nego vrat, ali nijet genocida 1992. nije dokazan.


Patološki lažov vjeruje svom učitelju Gebelsu na riječ kada kaže da 100 puta ponovljena laž postaje istina, zaboravljajući kao i nacistički kepec da i 100 puta ponovljena laž zauvijek ostaje laž. Može postati laž u koju su povjerovali mnogi, ali laž ne može istinom postati. Sociopatska priroda i zločinački um unisono pjevaju istu naricaljku "nisam kriv, nije tako, nije istina”… sada nakon sudskog epiloga može slobodno nastaviti lagati još samo samog sebe i svoje poklonike kojima se zapravo obraća, u nadi da će osim na ploči studentskog doma u selu nadomak Sarajeva, njegovo načasno ime biti ovjekovječeno u guslarskom revanju. Čobani Durmitora će uz vatru ponekad pričati da je bio jednom jedan čoban, baš kao što su oni, koji ono dobaci čak do vođe naroda, da bi uspio isti taj narod zaviti u crno, kao i ostale koji su s tim narodom bili u kontaktu. Ali ostalo mu je još samo da laže. Osnova patologije nadriljekara sa Durmitora. Negirat će genocid kao što ga negiraju i drugi po potrebi, neki jer su učestvovali u istom, oni ili njihovi bližnji, a neko jer počinioci imaju pravo glasa i izlaze na izbore, kao švercer Dildorad, on će nastaviti udarati u istu žicu dok ga ne izudara i zatuče vlastiti narod, kao mnoge prije njega.


Kukavičluk je zajednički imenitelj i naredbodavaca i izvršitelja, volontera i statista. Samo kukavice, i sadisti, ubijaju onoga ko se ne može braniti, i samo kukavice ne smiju priznati svoja djela, jer kukavice tačno znaju šta čine kada čine zlo i nepravdu. Čine to jer mogu, čine to jer misle da neće biti kažnjeni. Kao što je Milošević pokrenuo rat jer je znao da je skoro sav kapacitet armije na njegovoj strani. Uvjeren u pobjedu, pokrenuo je zlo. Znao je to i beogradski iscjeljitelj Dabić, zato je i poveo Srbe u krvavi pohod. Srbe koje nije trebalo dugo nagovarati da ubijaju, siluju, pale i pljačkaju. Čak su i sami sebe opljačkali. Opljačkali su brojna fabrička postrojenja i odvezli mašine u Srbiju. Tako i u selu pokraj Sarajeva, Famosove hale su ispražnjene. Čovjeku koji je izgradio i zaposlio čitavu opštinu, Mladenu Todoroviću, ni za grob se ne zna, ali zato studentski dom nosi ime dokazanog i osuđenog ratnog zločinca. (Nije to jedina ustanova koja nosi ime jednog fašiste. Postoje u našoj zemlji i osnovne škole sa imenima fašista, a bar po jedan primjer imaju i Bošnjaci i Hrvati.) 


I kao što su srpski zločinci sistematski silovali muslimanke u Višegradu, Foči i drugdje ulazeći u mračne sobe samo sa ručnom lampom, tako sada ti zločinci moraju zauvijek biti u mraku i kriti od samog sebe svoja nedjela, i onog pravog sebe. On se niti stidi, niti kaje, niti može biti ponosan jer je to mračna tajna koju ne može ispričati nikome, ni svojoj djeci, ni unucima, ni prijateljima niti bilo kome živom. Stid ne osjećaju, ali ne mogu biti ponosni. Za njih će se silovane žene stidjeti, stideći se tuđe sramote. Da li kada opšte sa svojim gospođama pomisle na zlo koje su činili nečijim kćerkama, sestrama, majkama? Da li ih uzbuđuje pomisao na užas u kojem su uživali? Da li bi dijelio svoju gospođu sa prljavim, pijanim, kolegama kao što je dijelio zatočenu muslimanku? Da li kada gleda svoju kćer vidi kćer muslimana koju je silovao? Ništa od toga nije važno žrtvama. Kao što nije važno da li je Dabić osuđen na 40 ili 400 godina. Osuđen je za najgore zločine koji se mogu zamisliti. 


Pratio sam pažljivo život i nedjelo nadriljekara od kada se kao političar pojavio. Njegove riječi i “kodirane poruke” razumijevao sam trenutno, nažalost, na potpuno ispravan način. Ipak, jedna izjava mi iz nekog razloga odzvanja glasnije od drugih. Reklo je to durmitorsko čobanče u praskozorje krvavog pira koji je planirao. “Haos ima svoju logiku.” Istina, imao je pravo. Znao sam to tada a znam i sada. Znao sam tada da je rat i sukob lakše početi i razvijati, nego mir i dobro. Na miru treba raditi i graditi ga stalno, a za zlo je samo potrebno pokrenuti niz događaja. Da, haos ima svoju logiku. Osuda za najteže zločine je posve logičan ishod za kreiranje haosa u kojem su stradali mnogi, a posijano sjeme mržnje je proklijalo, korov i plodove mržnje imamo svakog dana na trpezi, servirane za sve nas.


Juče u 14 sati odlučio sam otići na ručak. Upravo u trenutku kada sam se našao na ulici, širok snop svjetla probio je nebo sivih oblaka iznad Sarajeva. Lijep prizor. Sklon sam misliti da je to znak. U obližnjem restoranu, u Titovoj ulici, čekao sam konobara, a u sudnici, tamo daleko, zlotvor je čekao da mu pročitaju sudbinu. Mrtvi nemaju satisfakciju, ali imaju živi. Kao što se kazna za djela iz prošlosti ne sudi samo radi prošlosti već prvenstveno radi budućnosti. Kada neki čoban pomisli da postane vožd možda se sjeti jecaja guslara: … na robiju ga osudiše, da bijela dana ne zna više.


Iskreno, od dana kada ga je uhapsilo mene ono više nije zanimalo. Znao sam sve šta će i šta može palamuditi lažov i kriminalac. Čuo sam za života dovoljno da sve ostalo mogu pretpostaviti. Kao ni njegovi zli vojnici, neće se pokajati za učinjeno i učinio bi kao i njegovi poslušnici sve opet isto. Ipak, on osobno više neće biti u prilici za tako nešto.


Kao mantru sam četvrt vijeka ponavljao kletvu iz znamenite drame: “Radovane, Radovane, zemlja ti se radovala.”


Gledajući bešćutno lice sjetih se Andrića: ”Ima ljudi koji mogu tako dobro da prikriju hod svojih misli i tok svojih osećanja da niko ne može pogoditi njihovu pravu prirodu. Ali izgleda da naše misli i naša osećanja neosetno i neprimetno, godinama, modeliraju naše lice, kao tiha, uporna voda površinu zemlje, i kad stane da se primiče starost, odjednom se otvore na njemu neočekivane brazde i ponori. I svak može da pročita sve ono što je izgledalo zauvek sakriveno."

Eto, tako. Sve dođe na svoje. Đavo i konobar uvijek, na kraju, dođu po svoje.


“Konobar!”

“Izvolite.”
“Račun, molim.”
“Evo, odmah.”

Izlazim na Titovu ulicu, rijeka ljudi još uvijek nesmetano protiče. Hodam svojim gradom, slobodan. Kao i svakog dana nema puno onih koji plivaju tom rijekom a čije lice poznajem. Nema veze. Na ulici me sačekala neizvjesna budućnost. Za razliku od nadriljekara, sada osuđenog ratnog zločinca, nisam znao svoju sudbinu. 
Pravo i pravda nikada nisu bili u nužnoj relaciji. Zadovoljno nastavljam koračati kroz život. 

Razmišljam o nenaučenim lekcijama i zaboravljenom znanju. Zločin je veći nego kazna, neuporedivo, ali je kazna ipak kazna, a presuda je presuda. Zapisana da se čita kada više niko od nas ne bude tu. Stotine stranica presude istovremeno su i istorija zločina. Provjerena, dokazana i zapisana istorija.  

Istorija svijeta je istorija ratova. Istorija bolje pamti zlotvore nego dobre ljude. Ipak, nije isto znati da je osuđeni zločinac u zatvoru i eventualna pomisao da se taj isti kriminalac negdje krije i propovijeda “tihovanje” razvijajući “metodolijom” tehniku “odvajanja pažnje od čulnosti” i fokusiranje pažnje na ništa.

“Satan, King of Hell” engraving by Gustave Doré illustrating Canto XXXIV of Divine Comedy, Inferno.

subota, 27. veljače 2016.

"O čemu se ne može govoriti, o tome se mora šutjeti"

ODILON REDON, Silenca, c 1911
Kako vrijeme prolazi nalazim sve manje smisla u pisanju. Kao da nemam više ništa reći ni sebi ni drugima. Kao da nema ni smisla ni potrebe.

Da govorim o novom valu islamizacije Bošnjaka? Da pišem o kulturi, odnosno nepostojanju kulture u nas? Da pričam o totalnoj korupciji našeg društva od vrha do dna, od moćnika do "običnih" ljudi? Da propitujem morani ambis u koji se naše društvo sunovratilo? Da se obratim kome? Onom jednom "idealnom čitatelju" što će shvatiti smisao, bez ostatka? 

Stvari se mijenjaju pa ću možda imati i željeti nešto reći, nekad, uskoro. Do tada ću se boriti protiv rezignacije i vjere u gore sutra.

subota, 9. siječnja 2016.

Operacija Laufer i druge priče

Kada padne bolnica pao je grad. Nijedan grad nije preživio pad gradske bolnice. Kao što, mimo rata, niko nigdje nikad ne zatvara bolnice, naročito ne ako su najbolje, a pogotovo ne ako imaju simboličku vrijednost za građane. Naša je bolnica preživjela sve, na ponos građana; u Bolnici su nekada radili Heroji u bijelom. Danas su ostali samo ljudi u bijelom, već sutra više neće biti ni ljudi u bijelom. Bolnica je preživjela svjetske ratove, okupaciju, opsadu, granatiranje i rad praktično na liniji fronta. Sve je preživjela, ali neće preživjeti SDA.

Ne zanima me ko je direktor Kliničkog centra na Koševu! Prošli direktor je, naprimjer, zapravo bivši ministar zdravstva koji je sam sebe imenovao na poziciju direktora. SDP "stručnjak" čija je stručnost završila u vicu još prije rata. Pa, šta? Ništa.

Ne zanima me šta slavi Dodik danas - šta god da slavi treba to činiti  21. novembra. Ne zanima me Dodik jer on ne zatvara Bolnicu. Dodik slavi. Bolnicu zatvara SDA, nepreciznije, moćni Bošnjaci, da oslobode zgradu za svoje potrebe i ambicije. To je operacija Laufer. Dugo pripremana složena operacija otimanja kompleksa Opće bolnice, promjena namjene iste, i usputni preustroj moći i odnosa snaga u segmentu zdravstva u carstvu Bošnjaka.

Da li će uspjeti suludo drzak plan gašenja jedne od potrebnih i rijetkih ustanova koje uopšte funkcioniraju u našem društvu, ne ostaje da se vidi - to je gotova stvar. Sve je "završeno" prije nego je i "počelo", iza leđa, serijom praznika, uspavane javnosti. Da li će i ovo proći kao i sve ostalo? Ostaje da se uskoro vidi. 

Svaki put kada političari pobijede - postaju jači, svaki put kada političari pobijede - građani postaju slabiji. Nesrazmjer snaga je sve veći i uskoro više možda nećemo moći učiniti ništa da pomognemo sami sebi. Iako možda mislimo da ionako već odavno možemo samo posmatrati, potpisivati jalove peticije, objavljivati statuse. 

Da je neko ili nešto ugrozilo opstanak bolnice u periodu '92-'95, da je došlo da zatvori bolnicu, odvede osoblje i odnese opremu, izginuli bi mnogi braneći je, a danas nijemo gledamo, kao mutavi.

Posljednji pacijent koji će preminuti u slavnoj Bolnici je Sarajevo koje sam volio i izgleda uglavnom samo sanjao. Kad je moje Sarajevo postalo njihovo, lijepo sarajevsko lice moje mladosti postalo je ružna, groteskna, grimasa. Kao i lice društva u kojem živimo. Kada zatvore Bolnicu tada će biti izvjesno da u Sarajevu više nema nikoga da se bori za ono što je ispravno, protiv nepravde i loše uprave. 

SDA je tihi i strpljivi ubica Bosne i Hercegovine. Mi, ostali, preostali, nekonstitutivni ili ne, izvan političkih halki i spirala, svi smo svjedoci. Svjedoci silovanja društva, zajednice kojoj i sami pripadamo. Shizofreno smo i svjedoci i žrtve, a i počinioci nečineći, jer puštamo druge da čine šta i kako hoće a mi ne činimo ništa. 

Teško je shvatiti zašto je tako teško nekome shvatiti zašto je važna Opća bolnica. Teško je prihvatiti da moćnim Bošnjacima ništa nije sveto. Čak ni vlastita nedavna i davna istorija. Ni živi ni mrtvi. Ni bolesni. Ni oni koji će se tek razboljeti. Djecu moćnih Bošnjaka ionako neće liječiti bilo ko, već Neko. A djecu nemoćnih Bošnjaka neće liječiti niko. Ipak, nemoćni Bošnjaci vole moćne Bošnjake, više vole njihovu djecu nego svoju vlastitu. Moćni Bošnjaci možda ne jedu svinjetinu, ali zato jedu žive, mrtve i bolesne Bošnjake. Najveća je zabluda Bošnjaka da je SDA garant opstanka Bosne. Od kada SDA daje tu vrstu garancija, od tada ništa nije zagarantovano. 

Čini se da se Bosna ipak neće probuditi iz kome, možda je vrijeme da isključimo aparate. 

četvrtak, 3. rujna 2015.

Pokojniku ima ko da piše, ali za žive pisma nema

Javno se zgražavati nad slikom beživotnog tijela bezgrešnog djeteta je morbidno jer se stiče dojam da se ne zna da svaki dan mnoga djeca skončaju na podjednako stravičan ili stravičniji način. To može otkriti odsustvo empatije u pokušaju da se izrazi (u biti neiskrena) sućut i zgražavanje nad ovakvim prizorom. Nije potrebna naročita mašta da se zamisle mnoga raskomadana tijela nevine djece u Siriji, Iraku, Afganistanu, Palestini, Jemenu. Tijela koja su još maločas bili mali ljudi, sretni i razigrani, nesvjesni zla, nesposobni za ideju zla. Isto kao što smo mogli gledati ubijanje djece na trešnji ili u igri ispred zgrade, ovdje u Sarajevu, u sezoni ubijanja 92-95 i drugdje po Bosni i Hercegovini. 

Uostalom, ko je ubio onog mališana čije beživotno malo tijelo gledamo nasukano na plaži? Onaj od kojeg je to dijete pobjeglo, onaj zbog kojeg je to pobjeglo ili onaj ko nije učino ništa da spasi to nesretno dijete? Ili je krivo more? 

Čini se, ipak, da živimo u vrijeme kada su i nevinima ruke krvave, a kamoli krvnicima. Trajaće virtualno oplakivanje još neko vrijeme, bar nekoliko dana. Nešto duže će trajati virtualno naricanje, u većini slučajeva, otkrivajući ambiciju da se javnim zgražavanjem nad stravično nehumanim prizorom XXI stoljeća zapravo kaže poneka lijepa riječ o sebi samima. Zgražavam se nad zlodjelom, dakle postojim mimo zlodjela i zlodjelo me praktično ne dotiče. Jer, eto, rekao sam, javno, da je to loše i varvarski i neprihvatljivo. Valjda će biti dovoljno. Privatno, poslije toga se otišlo na ćevape. Slikao sam se sa Ditinim proizvodom; otišlo se i slikalo u zatvorenom muzeju a kad je bio otvoren niti je ko u taj muzej ulazio niti se ko u njemu slikao, osim na nekom prijemu u botaničkoj bašti, ili modnoj reviji u auli. 

Ukratko - svakog posta tri dana dosta. Odvratni smo kao vrsta. Licemjerni i mizerni. Ponašamo se kao da planiramo živjeti nekoliko stoljeća pa mislimo da imamo vremena postati zaista dobri i iskreni, jer vjerovatno svi slutimo da svako od nas pojedinačno na svoj način daje nečasni doprinos življenju u ovakvom svijetu. Već sutra nama ili našoj djeci ili našim unucima dešavati će se slične stvari i mi ćemo osjećati i znati svu jalovost virtualnog zgražavanja cijelog svijeta. Znam to, kao i mnogi, jer sam to, nažalost, doživio. Nećemo osjetiti bolan stid, jer u tom se trenutku nećemo sjetiti onoga što smo učinili a stida je vrijedno, već samo tupu i jalovu bol i nemoćnost da promijenimo bilo šta. Biti će uzaludno očekivati da na plaži vječno usnuli dječak ustane i otrči nasmijan i ludo sretan prskajući topla preplanula tijela turista koji se okolo izležavaju. 
Ne, neće se ukazati sunce na toj plaži naše moguće budućnosti, dječak će ostati beživotno ležati uzaludno nas opominjući da leži na tom pijesku bez realne potrebe, ali zbog privatnih potreba nekih realno moćnih ljudi koji su poštovani i ugledni, koji ne mljackaju kad jedu, drže dosljedno nadlaktice uz tijelo dok rukuju priborom za jelo, i brišu usta nakon svakog drugog zlogaja blago pučeći usne, prije nego što otpiju gutljaj dobrog vina. Neki civilizirani ljudi, humanisti koji redovno ispisuju ček za ovu ili onu humanitarnu akciju kao certifikat svoje humanosti, pišu sa lakoćom kojom se taksisti ostavlja 0,10 KM bakšiša. Sa lakoćom i bez grizodušja kao što djeca domaćih tajkuna objavljuju, urbi et orbi, svoje stanje stvari toaletama i ostalim priborom vrijednim nečije godišnje plate, koju nije dobio iako je zaradio, za razliku od djece tajkuna koju su dobili sve a nisu zaradili ništa. Nije previše nategnuto reći da radnik nije dobio platu jer je neradnik isplaćen. 

Pa, šta da se radi? Teško pitanje. Činjenica je da smo nemoćni da promijenimo sebe a kamoli svijet oko sebe, možda zato jer je ovo prvo preduslov za drugo. Nemoćni smo jer su drugi moćni a ne mi. A ti moćni žele moćni ostati i ako je ikako moguće moćniji postati da bi im lakše bilo doći do još malo moći. Granice takvih potreba i ambicija ne postoje. Zapravo, mi svi moramo biti nemoćni da bi nekolicina drugih bila moćna, jer ako su svi moćni onda niko nije moćan i moć kao takva nije više važna ni privlačna. 

I na kraju, ni najiskrenije saosjećanje neće oživjeti ubijeno dijete, niti će spriječiti da druga djeca već danas budu svirepo umorena. Saosjećanje je potrebno nama samima, iskrena empatija, ona katarzična bol koju osjećamo nad nepravdom kao idejom. Ta pročišćavajuća bol iskrene sućuti, dokazuje nama i samo nama samima, da zlo i bešćutnost nisu zagospodarili svim srcima. Eto, ima bar jedno koje boli i vrišti protiv svega. I u tom srcu treba posijati sjeme dobrote, njegovati i čuvati kao da je posljednja sadnica i šansa u vaseljeni. Čuvati i osjećati kao nešto krhko i ugroženo ali neprocjenjivo. Istina, treba biti realan i sam sebi reći ono što će mnogi pomisliti ako stignu do kraja ovog teksta: o čemu ovaj priča?


Eugene W. Smith "Walk to Paradise Garden" (1946)

srijeda, 15. srpnja 2015.

SREBRENICA

Genocid

Genocid je na mnogim mjestima samo riječ. Genocid u Srebrenici u Memorijalnom centru Potočari nije samo riječ. Genocid ovdje ima svoje lice i brutalno naličje. Riječ genocid u Bosni i Hercegovini je ispisana krvlju nevinih od Krajine do istočne Bosne od 1992. do 1995. Genocid u Potočarima nije fraza već bolna istina hiljada kamenih nišana koji se bijele pod srebreničkim suncem. Genocid su stotine istih prezimena ubijenih na kamenim pločama. Genocid je prošlost, sadašnjost i budućnost svakog ožalošćenog Krajišnika i svake uplakane majke, sestre i kćerke Podrinja. Prošlost jer se zbilo, sadašnjost jer se još uvijek vidi i živi, i jer mrtvi još uvijek ustaju, i jer mnogi još uvijek nedostaju, i budućnost jer se ne može zaboraviti. I ne smije - nikada. Srce se ledi od činjenice da je doslovno svako koga sretnete u Srebrenici izgubio članove uže porodice. "Ubili su mi oca i dva brata, ja sam bio mali pa mene nisu odvojili od majke." "Ubili su mi sinove." "Ubili su mi oca i dvojicu amidža i dedu." "Minirali su bašte povratnika kada su vidjeli da se vraćamo." "Ubili su djevojku u Bratuncu iz snajpera, nekoliko dana nakon što se vratila kući iz izbjeglištva i nikada se nije saznalo ko je to učinio." Tragičnih priča i primjera je čini se bezbroj. Ali teško je osjetiti mržnju kod tih ljudi prema krvnicima opijenim mržnjom, neshvatljivom onome ko ne može da mrzi. U Srebrenici Bošnjaci zaista ni danas nikoga ne mrze. Ne mrziti znači oprostiti. A onaj koji oprosti taj je najveći, rekao bi mudri Meša Selimović.

Dženaza u Potočarima 11. jula 2015.
Dva nišana - za Kemala (Ibrahima) Hodžića rođenog 1974., ubijenog 1995.
i njegovog brata Aliju (Ibrahima) Hodžića rođenog 1976., ubijenog 1995.

Lešinari žrtava genocida u Srebrenici, i njima slični

Teško je i bolno govoriti o svima onima koji su genocid i njegove žrtve iskoristili zarad vlastitih interesa. Sa jedne strane imamo malobrojne čije su akcije i aktivnosti vezane za Srebrenicu časne i rezultat su ljudske, umjetničke, istorijske ili bilo koje druge potrebe da se govori istina o nepravdi i zločinu, a sa druge strane stoje mnogi koji prilaze Srebrenici kao strvinari. Ponekad je tanka linija između jednih i drugih i svako je može i nesvjesno preći, ali to ipak ostaje, iako podložno sudu javnosti i kritici, stvar i pitanje vlastite savjesti. 


Političari moraju biti nijemi u Potočarima

Čemu govori političara u Potočarima? Čemu skoro dvadeset političkih govora ove godine u Potočarima? Kome ti ljudi govore? Prvo, većina od 50.000 prisutnih uopće nije čula govornike jer je ozvučenje diletantski instalirano i korišteno. Uostalom, da je narod čuo o čemu govori načelnik opštine Srebrenica Ćamil Duraković i neki drugi govornici možda bi i raspoloženje prema Vučiću bilo drugačije. A ako ćemo pravo, Vučić je umiveni četnički vojvoda koji je od 2008. promijenio dlaku i to je jedino izvjesno. Do tada je podsticao na zločine uključujući i genocid, i ohrabrivao one koji to čine, motivirajući i druge da slično čine, ali Vučić nije mogao zaustaviti niti spriječiti genocid nad Bošnjacima koji je počeo u proljeće i ljeto 1992. godine u istočnoj Bosni i Krajini, a u Srebrenici doživio svoju stravičnu finalnu epizodu.

Međutim, tadašnji američki predsjednik Clinton je mogao spriječiti genocid u Srebrenici ali nije, i zapravo se većinu vremenu predomišljao i nešto vagao, pa ga je zato narod ubrzo počeo zvati Bil-ne-bil Klinton. Kao što u UN-u nije usvojena nedavna rezolucija o genocidu u Srebrenici (u istom onom UN-u koji je bio odgovoran za svoju "sigurnu zonu" u enklavi Srebrenice), tako nije uslijedila ni akcija početkom juna 1995. godine kada su srpske snage preuzele kontrolni punkt na prilazima Srebrenici i otjerale snage UN-a. Tada je Clinton mogao nešto učiniti, ali nije. Nije učinila ni Velika Britanija predlagač nedavne rezolucije, niti je učinila Francuska za koju zaboravljamo da je poubijala toliko Alžiraca u XX stoljeću da se bez velikih razmišljanja i analiza to može okarakterisati kao genocid, ali, eto, o tome se i ne priča a kamoli da neko donosi rezolucije. To je ista ona Francuska čiji je predsjednik Mitterrand došao u Sarajevo nakon masakra građana koji su stajali u redu za hljeb 27. maja u ulici Vase Miskina/Ferhadija, kako bi spriječio vojnu intervenciju koja bi vjerovatno spasila desetine hiljada nevinih duša i spriječila metastazu srbo-četničkog krvavog pira u Bosni koji je nakon toga uslijedio. Ista ona "slavna" Francuska čije je oficire Mladić kao kerove vezao za stubove i ograde mostova. Valjao je Bosni Clinton, nije da nije, hvala mu i slava, ali mogao se rat završiti i 93. ili 94. a ne tek u jesen 95. kada se Armija Republike Bosne i Hercegovine naoružala i konačno postala ravnopravan protivnik spreman i da se brani i da oslobađa sela i gradove, možda ovako razmišljanje zvuči neobično ali činjenice su zaista ponekad sugestivno neumoljive.

Bill Clinton i kardinal Vinko Puljić u Potočarima 11. jula 2015.


UN su bile i ostale "United Nothing" kao što kaže jedan grafit iz Potočara kojeg je napisao neki vojnik holandskog bataljona. Jedinice koja je doslovno založena i u znatnoj mjeri onemogućena da bilo šta učini i zaštiti Srebrenicu. Naravno da su odgovorni i da su mogli učiniti više, da su mogli biti časni vojnici a ne ispasti nečasne kukavice, mnogi od tih vojnika su osjećali i primjećivali šta se dešava i šta se sprema. Željeli su često reagovati a nikada nisu imali priliku da odbrane sami sebe a kamoli nekog drugog. Ipak, patrolirali su sa dvadeset metaka, posljednjih sedmica holandski bataljon je bio potpuno bez hrane i snabdijevanja i mogli bi nizati brojne činjenice kao argumente da UN odnosno međunarodna zajednica, odnosno velike sile koje dominiraju i upravljaju UN-om, nisu htjele pomoći ni holandskom bataljonu u njihovoj misiji, a pogotovo ne Srebrenici i narodu koji je već davno bio osuđen na genocid koji je osmišljen na relaciji Milošević-Karadžić a realiziran od samoproglašenog generala Ratka Mladića, bivšeg pukovnika takozvane JNA koja je zapravo okupirala pola Bosne i predala položaje srpskim paravojnim formacijama koje su došle s obje strane Drine i popunile "upražnjene" pozicije. Mnoga su mjesta srpski "junaci" osvojili ili "od balija oslobodili" tako što bi ušli u selo i pobili nenaoružan narod. Ubijanja su praćena zlostavljanjima, silovanjima, pljačkama, paljevinama i raznim drugim zvjerstvima koje čovjek čovjeku uopšte može uraditi. 

Prije dženaze. 11. juli 2015. Potočari.
Srebrenica je jedini grad koji je osvojila srpska vojska. Srebrenica, grad koji je bio demilitarizirana zona pod zaštitom UN-a od 1993. Grad koji je bio preko tri godine pod opsadom, pritisnut ogromnim brojem izbjeglica. Viteški, nema šta. A imali su svo oružje teritorijalne odbrane i sva skladišta JNA, i jedinice i opremu iz Srbije, a Bošnjaci nisu imali ništa. I opet su preživjeli. Pobijeno je na desetina hiljada bošnjačkih civila u Bosni od 92. do 95. Sistematska silovanja, kao ni sistematske egzekucije, kao ni sistematsko i organizovano opetovano uklanjanje i repozicioniranje posmrtnih ostataka, kostiju, ubijenih ne treba ovaj put posebno spominjati. Jeziva je činjenica da iako je u projektu genocida od 92. do 95. učestvovalo na hiljade pojedinaca srpske nacionalisti s obzirom na razmjere i karakter zločina, svi su oni svjedoci koji šute. Samo je u jednom slučaju otkrivena masovna grobnica na osnovu informacije građanina srpske nacionalnosti (radi se o sinu kojem je otac ostavio u amanet da otkrije lokaciju, jer je radio u radnom vodu i prenosio i pretovarao leševe ubijenih koji su ležali oko kuća po muslimanskim selima u ljeto 1992. - ostale su neke oči koj su ga mrtve gledale, neki zakovani pogled koji ga je pratio od tada pa sve do pred smrt kada nije mogao umrijeti a da o tome ne progovori, da se ne oslobodi strašnog tereta). Osim toga sve ostalo je kolektivna šutnja onih koji su učestvovali kao izvršioci ili samo kao svjedoci zlodjela. Kolektivna šutnja i kolektivno poricanje. Bez znakova kajanja i pokajanja.

Srebrenica, 10. jula 2015.
Ali ipak nisu pobili sve. Zadnji genocid koji istorija pamti kao uspješan je onaj rimskog imperatora Trajana izvršen nad Dačanima, u to vrijeme bogatom i razvijenom civilizacijom. I danas stoji uspravno stub "pobjede" koji je Trajan podigao u vlastitu slavu, u Rimu. I danas se mogu na tom stubu vidjeti slike genocida, i totalnog poniženja i uništenja jednog naroda, i naravno pljačke koja je bila osnovni motiv Trajanovog pohoda, kao i svih vojnih pohoda. Genocid je u modernoj istoriji brutalan i jalov posao. Slučaj genocida u Bosni najbolje pokazuje kako ni najmoćnija vojska protiv golorukog naroda ne može učiniti dovoljno da taj narod do kraja uništi. Kao da niko ništa nije naučio nakon holokausta i zaštrašujeće masovnog i rasprostranjenog pogroma Jevreja u Drugom svjetskom ratu. 

Srebrenica je bila i ostala poligon za političare i prije i poslije 11. jula 1995. A danas, dvadeset godina nakon genocida u Srebrenici, i desetak godina od kada su se preživjeli stanovnici Srebrenice i okolnih mjesta počeli vraćati svojim kućama iz izbjeglištva, na zaprepaštenje Srba koji nisu očekivali da će ih ikada više vidjeti nakon svega što se desilo i nakon svega što su im uradili. 

Danas u toj istoj Srebrenici koju političari tako često spominju, bez obzira na motive i predznak onoga o čemu govore, danas u Srebrenici ne radi niti jedna pekara, niti jedna mesara. Danas u Srebrenici ne možete kupiti, naprimjer, cipele. Ne mogu ni Srbin ni Bošnjak. Danas u samom gradu Srebrenici živi svega nekoliko stotina građana 365 dana u godini, za stalno. Danas u Srebrenici živi i Elvir koji je kao dijete s majkom sretno "prešao" u Tuzlu, ali njegov otac nije, već je ubijen kao i mnogi drugi u pokušaju da se domogne slobodne teritorije. Danas Elvir čeka Bajram pa da se, nakon što je deset godina proveo u Srebrenici, spremi na odlazak iz Srebrenice po drugi put. Danas se Elvir sprema da povede svoju ženu i dijete put Njemačke, odlučan da ako treba zatraži azil, svjestan da ako dobije taj azil više vjerovatno nikada neće vidjeti ni Bosnu ni Srebrenicu. A zašto Elvir opet napušta Srebrenicu? Ovaj put ne bježi od Mladićevih krvoloka. Zato što je Srebrenica mrtav grad bez horizonta budućnosti. Srebrenica je grad u koji VIP gosti dolaze samo 11. jula. Srebrenica je grad zaboravljen i od Boga i od ljudi. A ništa se, čini se, lakše ne zaboravlja kao vlastita sramota.

Nadgrobni spomenik Hren (Aleksandra) Rudolfa. Potočari 8. jula 2015.
Genocid u Srebrenici je sramota ljudskog roda, humanosti, čovječanstva. Sadašnjica u Srebrenici je sramota bošnjačkih političara koju ti političari ne osjećaju. Jer su političari u Bošnjaka uglavnom paraziti, ćardžije i licemjeri. A srpski politički trabanti Mileta od Laktaša (a naročito on osobno), i svi njima slični, otrovali su svojim riječima duše srpske djece rođene nakon genocida čineći ih na taj način ne samo saučesnicima, odnosno odgovornima, već i novom generacijom budućih mrzitelja, nacionalista najgore vrste, spremnih svakog časa da se pretvore u surove fašiste (nepuna tri dana nakon ovogodišnje dženaze u Potočarima u Kotor-Varoši su tri zamaskirana napadača, u stilu četničkih trojki za vrijeme i poslije II svjetskog rata, pretukla i na prsima nožem urezala "četiri S" povratniku Nerki Hanifiću). "Na drugoj strani" stasaju neke "nove" generacije i među Bošnjacima, bar verbalno, raspoloženi za nacionalno-religijske "debate" svim mogućim sredstvima i kao neka mala pokvarena tempirana bomba kuca u Bosni islamski radikalizam i nikad se ne zna kada će eksplodirati i koga će ubiti. 
A trebalo bi miriti ljude. Jer su narodi na ovim prostorima jedni drugima sudbina.

Nakon dženaze. 11. juli 2015. Potočari.
Drugačiji oblik perverzije demonstrirala je većina političara koji su još jednom emotivno širom bijelog svijeta "nadahnuto" govorili, a kada su imali priliku da učine nešto za Srebrenicu nisu učinili ništa. Kao i u životu - lakše je pričati nego djelovati. Sve se može reći, ali se sve ne može učiniti. Tako su i Clintona ljudi dočekali i ispratili aplauzima, a Vučića kamenjem. Naravno nisu njih dvojica nimalo slični, niti su ikada bili. Ali što bi rekla moja rahmetli nana -  ničije maslo nije za ramazana. 

Vučić je kao demagog i populist, a vidimo i kao vrlo vješt političar, uspješno skrenuo vodu na svoj mlin. On je svakako u svakom slučaju imao dobitnu političku kombinaciju dolaskom u Potočare bez obzira na scenario i ishod. Na kraju, potvrdio je dolazak u Potočare tek kada je bio siguran da britanska rezolucija o Srebrenici neće proći u UN-u (kao da je to najvažnija stvar na svijetu - da li je ili nije UN nešto učinio ili usvojio). A ulogu žrtve će Vučić politički monetizirati, u to nema nikakve sumnje. Ovako ili onako, Vučič je ovakav ili onakav bliska budućnost Srbije a samim tim i Bosne i Hercegovine. Vučić je čovjek s kojim se treba pokušati graditi mostove pomirenja jer prije ili kasnije Srbija i Bosna i Hercegovina moraju imati čiste račune i otvorene odnose, u suprotnom nikom neće biti naročito dobro. A nakon svega što je činio i što zaista čini, a ne samo onoga što govori, teško je biti optimista i povjerovati u dobre namjere Vučića i u priču "o ispruženoj ruci". 

11. jula 2015. nakon dženaze. Transparent - citat Vučićeve izjave u Skupštini Srbije 20. jula 1995.

Političari su suvišni u Srebrenici 11. jula. Političari trebaju ići u Srebrenicu, naprimjer, u februaru. A ne samo kad su komemoracije ili predizborni skupovi. Bošnjački političari su svojim govorima i izjavama, vrlo često, samo otežavali ionako težak položaj Bošnjaka u Srebrenici. Umjesto da otvaraju radna mjesta i osiguraju budućnost povratnicima, oni rutinski skupljaju političke poene demagogijom i frazama, a na terenu ne čine skoro pa ništa. Ako odete u Srebrenicu, naprimjer, u januaru - sve će vam se samo kazati. A pored toga korupcija u oba entiteta, uz politički motivirane blokade ekonomskih inicijativa kao što je puštanje u pogon kompleksa Guber. Pokretanje takvog projekta, koji trenutno spreman čeka, stvorilo bi bolji život za mnoge u Srebrenici, i Srbe i Bošnjake, i sve ostale koji tu još uvijek ne žive, za buduće stanovnike Srebrenice. U Gradu u kojem nema pekare, a u kojem "posluje" Klas, od ovog 11. jula radi filijala Turkish Ziraat Banke, otvorena je odmah nakon dženaze u Potočarima, 11. jula.

Da li smo još jednom, svi skupa, ispali blećci? 
Naravno, jer mi jesmo blećci pa nam nije teško blećcima biti. Ali u napadu na Vučića vidim i malu iskru nade da smo sačuvali bar zrnce samopoštovanja, pored kolektivnog ludila. To samopoštovanje je ono što nedostaje narodu koji je preživio genocid na kraju XX stoljeća u Evropi. Uz obrazovanje, samopoštovanje najviše nedostaje. Jer da tog samopoštovanja ima bilo bi, naprimjer, i slučajeva osvete nakon rata. Na veliku sreću i čast, toga nema. To je jedina dobra strana odsustva samopoštovanja, ali i nesumnjivi dokaz moralne vrijednosti između ostalog i zahvaljujući moralnoj satisfakciji koju žrtva ima s obzirom na nepravdu koja joj je učinjena. 

Preživjeli članovi porodice na okupu pokraj mezara svojih ubijenih. 11. juli 2015.

O samopoštovanju razmišljam od kada je počeo rat pa do danas. Razmišljao sam i 11. jula tumarajući među nišanima prije dženaze u Potočarima. Hodajući tako naišao sam na grupu Talijana o kojima se brinula jedna nana "da ih sunce ne ufati" dok je sama sjedila izvan hlada. To me je opet podsjetilo na jednu epizodu kod Freuda. Putujući vozom, kupe je dijelio sa doktorom koji je ordinirao u Bosni, između ostalog doktor mu je pričao o jedinstvenom iskustvu koje je stekao prakticirajući u Bosni. Naime, samo u Bosni je doživio da nakon smrti pacijenta ožalošćeni, članovi porodice, tješe doktora - šta ćete doktore, tako je to u životu, učinili ste sve što ste mogli, tako je bilo suđeno i slično. 

Sve skupa naizgled poprilično shizofreno, a opet kako drugačije da bude, s obzirom na istorijsku farsu u kojoj nam je dodijeljena glavna i najmorbidnija uloga, i sudbina.

11. juli 2015. Potočari.
I tako dok dobri Bošnjani i sluđeni Bošnjaci tumaraju istorijom, "neodgovorni pojedinci" napadaju i tabute dok prolaze kroz Han-Pijesak (9. jula 2015. godine, a nadležni tužilac je rekao da to nije krivično djelo i pustio počinioca odmah. Čiča miča - gotova priča). A u tabutima se nalazi vrlo često samo nekoliko kostiju. Kao što reče H. "sahranio sam prošle godine 6 malih koščica kao svoga oca. Sve smo se nadali da ćemo naći još koju ali nismo više mogli čekati jer je majka bolesna. Samo 6 od 206 kostiju". 

Marš mira. Kamp u Potočarima. 10. juli 2015.
Marš mira

Marš mira je dobro organiziran naročito imajući u vidu limitrane resurse koje organizator ima na raspolaganju. Pomagali su svi, i vojska i policija i mnogi drugi. Mještani su dočekivali hiljade učesnika marša vodom i kafom, limunadama i čajevima. Cisterne sa vodom su čekale redovno na svakih nekoliko kilometara. Medicinske službe su dobro funkcionisale i u toku marša i u kampovima. Osiguranje je bilo vrlo dobro. 

Marš mira. Kamp u Potočarima. 10. juli 2015.
Marš mira poprima svake godine sve veće dimenzije, a prerasta u širu akciju jer se maršira u Potočare ne samo iz Nezuka, već i iz Žepe, Konjević polja ...

Dok marširaju srebreničkim Maršem ljudi mira sa raznih strana, svako može čuti i vidjeti bar jednu grupu koja tekbira. Tako je i ove godine, grupa mladih koja je došla iz Turske sa svojim vršnjacima iz Bosne marširala kao jedna od brojnih raznih skupina i svih dijelova Bosne i sa svih strana svijeta. I tako oni, kao mala ali glasna grupa, kad naiđu tamo gdje žive Srbi i Bošnjaci iz svega grla tekbiraju i prođu, a iza njih ostanu malobrojni povratnici koji žive na rubu ekonomske egzistencije, ali zamišljeni nad vlastitom sudbinom jer marš dođe i prođe a oni ostanu tu živjeti sa svojim komšijama sa kojima nisu u nekoj naročitoj ljubavi, jer su rat i genocid u srebreničku enklavu donijeli život jednih pored drugih, a ne nekadašnji suživot. Svi mi kao društvena bića ne možemo normalno funkcionirati u segregaciji, jer segregacija u društvu proizvodi nesporazume i napetosti a nesporazumi i napetosti ne donose ništa dobro.

Svratište za zalutale

9. jula u Potočarima se pojavila nevladina organizacija za postkonfliktne studije i iskipala hiljade keramičkih kostiju oko hale nekadašnje fabrike akumulatora u koju dolaze i noće tabuti sa posmrtnim ostacima, kostima, žrtava genocida. Cilj projekta je podizanje svijesti o genocidu. Uz dužno poštovanje - Potočari su sasvim izvjesno jedno od rijetkih mjesta na planeti na kojima nema ama baš nikakve potrebe podizati svijest o genocidu - dovoljno je samo pogledati hiljade nišana. Srećom, keramičke kosti su uklonjene i ova bizarna "akcija" u Potočarima je onemogućena u svojoj realizaciji. Kosti su sklonjene i nadam se da će oni koji vode projekat u budućnosti imati u vidu smisao inače dobre ideje, kao što je pokazala instalacija milion kostiju u Americi. Akcija u samim Potočarima je bila jednostavno neprimjerena, i evidentno s onu strane mjere i dobrog ukusa. Dešava se. 

Keramičke kosti na gomili pored porodica dok čekaju tabute
sa preostalim, pronađenim, kostima svojih mrtvih.

Instalacija nakon što je djelimično postavljena, a prije konačnog uklanjanja.

Vaz reisu-l-uleme Huseina ef. Kavazovića

Haos je počeo nadirati kao voda. I zaista, Vučića su prvo prskali i polijevali vodom, a on bi, potpuno miran, zastao obrisao naočale i nastavio. Psovalo se i pozivalo na linč na sve moguće načine, svjetina je zaboravila gdje se nalazi i zašto su došli u Potočare, zaboravili su mrtve i okrenuli se jednom živom političaru koji je za njih bio čisto utjelovljenje zla koje se Bošnjacima desilo od 1992. do 1995. 

Pitao sam se zašto niko ne uzme mikrofon i pokuša smiriti svijet da bih nekoliko trenutaka kasnije čuo glas efendije Kavazovića. Boja i visina glasa zvučali su autoritativno i sigurno, ali i smirujuće. Nije bilo moguće ne obratiti pažnju ili zanemariti ovog i ovakvog govornika. Kao da sam prestao disati da mi nijedna riječ ne promakne. Slušao sam kako reis efendija Kavazović govori na način kako nijedan lider Bošnjaka nikada nije govorio - sigurno, jasno, bez zadrške i računa. Bošnjaci nikada od kako se/ih opet zovu Bošnjacima nisu imali svog reisa, pravog reisa, još od kada je Mustafa Cerić svrgnuo efendiju Selimo(v)skog i ustoličio se, kao na carskom prijestolju, kao prvak Islamske zajednice. Taj obrazovani munafik, ta inkarnacija častoljublja i volje za moć u njenom najprimitivnijem obliku sa zapanjujućim političkim ambicijama, nanio je muslimanima Bosne možda više štete u poslijeratnom periodu nego mnogi din-dušmani bosanskih muslimana, ali nije on više vrijedan velike priče, o njemu sam više puta sve rekao dok je jahao svoje sipljivo magare u Islamskoj zajednici, za njegova vakta koji je srećom (nadam se) zauvijek prošao. 

Progovorio je Kavazović glasom pravog vođe i to glasom koji je i miran i strašan. Slušao sam svaku riječ i srce mi je počelo udarati u ritmu njegovih riječi. Naizmjenično, jednom u strahu, drugi put ponosno. U strahu da ne kaže nešto pogrešno, a ponosno jer je sve što je govorio bilo najbolje što može reći ne samo jedan vjerski vođa, već jedan čestit insan 11. jula u Potočarima. Svaka njegova riječ je vidno smirivala pomahnitalu gomilu a i sve ostale koji su u strahu i nevjerici posmatrali šta se dešava. Na kraju je završio riječima: "Okrenite svoja lica prema tabutima, a ne prema onima koji su ovdje došli. Okrenite se prema Kibli!" Nakon posljednje rečenice narod se prenuo iz šoka i užurbano počeo u apsolutnoj tišini formirati safove. 

Dženaza. Potočari. 11. Juli 2015

Počela je dženaza. A meni su se, ko zna zašto, u sjećanje vratili ramazani koje sam kao dijete postio sa rahmetli nanom Ćerimom. Na trenutak su mi zamirisali namazi i vazovi kod efendije "sa Carine" na Vratniku, pred očima moje svijesti nizale su se davno zaboravljene slike. Nana bi bila sretna i ponosna da je mogla zaviriti u moje srce tog časa u Potočarima. Imam džamije na vratničkoj carini je ostavio na mene kao dječaka golem uticaj, i svaki put kad sam čitao roman Derviš i smrt od svojih tinejdžerskih dana pa do danas, moja je mašta vidjela efendiju sa Carine kao Ahmeda Nurudina. I danas kad ga sretnem na ulici, iako rijetko, obradujem se kao da sam vidio samog sebe i svoje djetinjstvo. I sretan sam da se i nije nešto naročito promijenio ni ostario, pomalo iznenađujuće slično stoji na njegovom licu vrijeme kao i u mom sjećanju na njega i njegovo lice. 

I zaista, on je za mene bio svjetlo vjere. Ahmed Nurudin mog djetinjstva. Takvim svjetlom je zasijao i efendija Kavazović u Potočarima. Ne bih da precjenjujem i procjenjujem efendiju Kavazovića, ali zvuk i poruka njegovih riječi u tom trenutku vrijedile su više nego sve puste godine koje je Mustafa Cerić proveo uživajući status reisa, privilegije bez odgovornosti. Isto kao i domaći političari. Isto kao i međunarodna zajednica sa beskorisnim predstavnicima, i najbeskorisnijim od svih Velentinom Inzkom koji je opet, nakratko, ustao iz mrtvih da kaže koju frazu o Srebrenici da bi opet nestao sa obzora nastavljajući uživati svoju sinekuru. 

Elem, aferim efendija Kavazoviću! Muslimani Bosne imaju vođu kojeg s punim pravom mogu nazivati Reisu-l-ulemom, prvog među učenima, još od kada je austrougarska okupatorska vlast utemeljila funkciju reisu-l-uleme kao duhovnog poglavara muslimana Bosne i Hercegovine, kao i samu Islamsku zajednicu, 1878. godine. Reisa koji može nastaviti časnu liniju Mehmeda Džemaludina ef. Čauševića i drugih. 

Incident i skandal u režiji Harisa Pašovića

Režimski režiser za komemoracije i sahrane (zvuči maliciozno ali tako ispada) i ovaj put je dao sebi za pravo da se igra živima i mrtvima. Odlučio je da "režira" 20 godina genocida u Srebrenici, kao što je odlučio da režira 20 godina od početka opsade Sarajeva, ili 100 godina od početka I svjetskog rata. I nije problem njegova megalomanija, (na kojoj bi mu pozavidio i pokojni Sulejman Kupusović koji se za života hvalio da je "režirao" dženazu Alije Izetbegovića na kojoj je bilo 100.000 ljudi), već umišljenost i diletantizam kada je riječ o masovnom skupu ovakvog karaktera, visokog rizika, i brojnih tehničko-organizacionih zahtjeva koji mogu biti adekvatno zadovoljeni samo zaista stručnim uvidom, analizom, planiranjem, realizacijom, komunikacijom.

Prvo je dao da se izgrade tribine u Potočarima - da, tribine na mezarju - da bi VIP gosti mogli vidjeti dženazu, fino i komotno, sa visine, da se ima pregled, prizor na uvid! E, sad, da bi se do tribina došlo mora se proći čitav put od fabričkih hala u kojima je nekada bila smještena UN baza pa do Memorijalnog centra, pa kroz čitavo mezarje do na vrh da bi se VIPovci namjestili da kao u kinu posmatraju dženazu, kao što su na televiziji posmatrali rat i pokušaj istrebljenja jednog naroda u srcu Evrope na kraju XX stoljeća. Organizator tribine naziva binom, a kao političari su valjda na bini. Kao da su ožalošćeni došli na nekakav događaj, a ne na dženazu.

Novosagrađene betonske tribine spremne za VIP goste za koje su i napravljenje. 11. juli 2105. 

Režirao je Pašović rutu a tako i sam protokol i na taj način direktno omogućio stvaranje problema koji se, ovako, zapravo nikako nije mogao izbjeći. Prošetati Vučića kroz mezarje, kroz 50.000 ljudi, Vučića koji je 20. jula 1995. u Skupštini Srbije ubijao "sto muslimana za jednog Srbina" ako NATO vojno reaguje, dok su mnoga tijela pobijenih Srebreničana, i izbjeglica iz okolnih gradova i sela koji su u ratu našli spas u Srebrenici, ležala masakrirana po šumama oko Srebrenice - nije ništa drugo nego izlaganje nevjerovatnom riziku bez realne potrebe. 

Da se radi o nepromišljenosti i površnosti Pašovića pokazuje i činjenica da su VIP gosti duže hodali do Pašovićevih betonskih tribina nego što su na tim tribinama bili i ukupno vremena proveli, jer su tradicionalno, čim je počelo "kopanje" krenuli nazad niz mezarje prema svojim limuzinama i helikopterima kako bi iz Potočara što prije otišli. Dakle, bez ikakve potrebe su sagrađene tribine, bez ikakve potrebe je promijenjena praksa i protokol svih ovih godina da u centralnom dijelu Memorijalnog centra Potočari budu i političari. Sve što je Pašović u Srebrenici režirao, a Organizacioni odbor rado ili ne prihvatio, učinio je sa samo jednim ciljem a to su takozvani VIP gosti, a nišani, kaburi, tabuti, ožalošćeni, svi su skupa bili samo scenografija i statisti. Nije mu naumpalo da provjeri ima li vode na česmama u Potočarima niti da li su toaleti u funkciji, jer su WC-i bili izvan funkcije a vode sa česme u Memorijalnom centru se niko nije taj dan napio niti je iko u abdesthani u Centru abdest uzeo (osim ako slučajno u džepu kliješta nije imao). Ograđujući prostor u centralnom dijelu kompleksa u Potočarima bez realne, nužne, potrebe, dodatno je otežao kretanje, primoravajući ljude da hodaju po mezarovima, i da klanjaju na mezarovima, i da čuvaju mezarove svojih najmilijih da neko ne bi sjeo ili hodao po njima. Da klanjaju po zidovima, i podzidima, na putevima i utabanim stazama pored ili preko mezarova, da klanjaju dženazu tamo gdje se ko zatekao, dok "visoki gosti" defiliraju doslovno kroz dženazu.

Glavni tužilac Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju
Serge Brammertz prolazi ka tribinama tokom klanjanja dženaze.
Mimohod i namaz u koegzistenciji.


Čitav "šou" u Pašovićevoj režiji je počeo sa kašnjenjem a kada se tome doda ničim izazvani defile VIPovaca kroz Potočare to je barem 90 minuta duže prženja na suncu ožalošćenih a kada tome dodamo da su mnogi od njih postili mogu se lako zamisliti razmjere zanemarivanja i bezosjećajnosti prema onima zbog kojih i VIPovci i svi ostali kao dolaze u Potočare.

Česme u Potočarima, 11. jula 2015.

U novoj komemorativnoj avanturi Harisa Pašovića, nije bilo brige za male ljude. Obični ljudi su za Pašovića bitni izgleda samo kao statisti. A upravo su mali, obični, ljudi ti koji su uvijek i najveći stradalnici. Njega, izgleda, zanimaju samo političari, VIPovci, valjda ravnajući se po onoj s kim si takav si. Čini se da je u svojoj glavi Pašović, niko ne zna kada, zamislio da je "Very Important Person", važnijii od mrtvih na njihovoj dženazi, i od živih koji su došli da nakon dvadeset godina čekanja isprate šaku kostiju koju su uspjeli pronaći, šaku kostiju očeva, braće, sinova, muževa.

Dakle, Pašović je, vjerovatno u neznanju, režirao da maksimalizira rizik tako što će se Vučića, nekoliko sedmica nakon što je ponovo negirao genocid, prošetati pored, 50.000 za Vučića i velikosrpske uvrede i propagandu nimalo raspoloženih ljudi, većinom rute na razdaljini manjoj od jednog metra. Pogotovo ne taj dan i na tom mjestu. Naročito kada su čitav dan na suncu, neki od njih pored otvorenih mezara i tabuta, a neki pored nišana. Vučićeva bespotrebna šetnja mezarjem u Potočarima je bila provokacija bez predumišljaja u režiji Harisa Pašovića. Siguran sam da mu nisu pale na pamet razmjere rizika, čak ni sama ideja opasnosti svoje skoro pa potpuno besmislene predstave. A što je najbolje od svega sve se dobro završilo, kako je moglo. Dovoljno je samo zamisliti VIPovce, sve zaštitare i štitonoše kao i sve druge koji su štitili u pravilu sve osim onih koji jedini tu objektivno moraju biti - članove porodica ubijenih, i 50.000 ljudi, svi skupa u haosu. Dobro je prošlo, ipak. Srećom, velika većina onih koji su došli na dženazu nisu zaboravili zašto su tu, a kako bi mogli zaboraviti. Zaborav sebi samima nikada ne smijemo dozvoliti.

Pogled sa tribina. 8. juli 2015.
Političari nisu učinili ništa konkretno da spriječe događaje zbog kojih danas imamo Memorijalni centar u Potočarima, kao i mnoga druga stratišta Bosne i Hercegovine nastala od maja 1992. do jula 1995. u periodu kada se dešavao genocid u Bosni i Hercegovini. I sada kada su prostrane betonske VIP tribine već tu, trebalo bi ih odmah pretvoriti u mjesto gdje će se, u vrijeme dženaze,  samo prisustvovati ili i klanjati, kao prostor rezervisan za starije i bolesne, za invalide. Nikako za političare ko god da su. I dati sve od sebe da se osmisli funkcijom u najmanju ruku neobično betonsko prisustvo tribina iznad hiljada mezarova. Sama građevina je dobro urađena i svakako je lakše promijeniti joj namjenu nego bilo koja druga alternativa. Ili u krajnoj liniji na tom mjestu locirati novinare i brojne fotografe koji se u Potočarima ponašaju svake godine iznova kao da su na foto-safariju, vrlo često, po prirodi posla, zanemarujući privatnost dženaze, i to dragocjeno vrijeme za porodice kada još samo malo mogu bit s najdražima od kojih je ostalo tako malo. 

Potočari. Doček tabuta. 9. juli 2015.
Čemu sve? 

Ali ovogodišnji četvorodnevni boravak u Srebrenici uključujući Marš mira i dženazu ostat će mi zauvijek u bolnom sjećanju zbog jedne nane i njene priče koju je ispričala u kratkom susretu na stubištu, valjda inače nema kome. Srbi su joj ubili i muža i sinove i braću. Vratila se kako kaže iz inata i tako sama živi iz inata stara i bolesna već desetak godina u svojoj Srebrenici. Čim se vratila zasadila je jednu lipu ispred svoje zgrade. Lipa se "primila" i nakon godina narasla i djeca su se počela igrati ispod lipe. Srpska djeca. Sve dok jednog dana njihovi roditelji nisu posjekli lipu. Eto, ne daju joj ni drvo živo da ima. Tako da danas pazi mačku i njenih nekoliko mačića i strahuje kad neko od mačića nije na broju, kada se udalji. Boji se da se nikada neće vratiti, da će ga ubiti jer znaju da je njeno. Jer ubijaju sve njeno. I sve su joj ubili. Ostali su samo ti mačići o kojima brine. 

I ovaj tekst sam napisao zbog te usamljene nane, koja živi iz inata. Zbog nane koja tako voli život i sve što je živo, a život joj je donio i donosi samo smrt. 

Možda zato što je sve njeno mrtvo, a možda i zato što je sama i što samo jedno srce ima. Srce koje zna da voli, a ne zna da mrzi.


petak, 17. travnja 2015.

Jutro sa Safetom

Besana noć. Zagrobnu tišinu prekidalo je samo jezovito zavijanje mačaka. Njihov zakašnjeli ljubavni zov ličio je na dječiji vapaj i ta morbidna zvučna kulisa stvarala je idealan ambijent za stanje u kojem se nalazio. Ponovo na istom mjestu, u istom trenutku. U mraku sobe buljio je u plafon. Sve je bilo isto kao i onda kada je za boj spreman ležao na zemlji i gledao zvijezde. I te je, sada već davne, noći čekao da prođe vrijeme i kucne čas kad će konačno krenuti.

Čekanje i neizvjesnost, dva nemira, dva tereta. Iznova je u mislima prolazio sve moguće situacije u kojima se mogao naći sljedećeg jutra. Iako se u njegovoj glavi ta bitka već toliko puta desila opet je počinjao promišljati i zamišljati vjerovatni slijed događaja. Prije nego što je još jednom prišao svom cilju, potonuo je u san. Propao je u crnu rupu bez snova, kao da se u trenutku život zaustavio i svjetla zauvijek ugasila. Kratko je spavao.
Otvorio je oči i u trenu se razbudio. Tok misli se sam od sebe nastavio na istom onom mjestu gdje je, nekoliko sati prije, stao. Prišao je najbliže što se moglo, potpuno spreman. Držao je čvrsto oružje i osluškivao svaki šum, mirisao zrak, a pogled je gurao kroz tamu noći koja se bližila svom kraju. Čuo je srce kako kuca, kako bije i zvoni u prsima. Napetost je rasla. Čvrsto je stegnuo svoje oružje. Zapravo ništa osim puške nije u tom trenutku postojalo. Sve svoje biće, svoju dušu i sve svoje držao je u toj pušci. I sam je postao puška koja sluša svoje srce što mahnito udara. Bio je spreman. 

Prenulo ga je mačje arlaukanje. Počinje svitati i lutalice nastavljaju svoje udvaranje.

Sviće. Dao je signal. Krenulo je. Čula se jedna, i još jedna eksplozija. A onda su detonacije počele prestizati jedna drugu. U zaglušujućoj buci, mirisu baruta i sablasnoj izmaglici našao se u svom punom elementu. Spreman i potpuno fokusiran. Čekao je da prođu posljednji trenuci i da krene u juriš. I tada je znao da je dovoljno lud i da je hrabrost njegova snaga, ali nije znao je li dovoljno pametan da održi balans i da ga mahnita odvažnost ne odvede u kobnu pogrešku.
Došao je trenutak. Jednostavno je potrčao naprijed ne razmišljajući ni o čemu. Nestao je čitav svijet i ispred sebe je vidio još samo bunker iz čija je dva crna oka blještao smrtonosni narandžasti plamen. Nije bilo vremena za strah. Bljesak. Neko, veliko, svjetlo ga je bacilo u stranu. Odmah zatim, čuo je prasak. Ugledao je pored sebe Safeta kako leži nepomično, sav u ranama. Ugledao je i nekoliko svojih saboraca kako bježe nazad i samo je još kurir Ismir tu s njim. Ostali su potpuno sami. On, Ismir i umirući Safet. 

Nakon što je pogledom ispratio svoje saborce koji su zamakli među breze, zagledao se u ta divna visoka stabla što su stajala kao da ih se ne tiče ovaj haos i ludilo koje se oko njih dešava. Skrenuvši pogled sa drveća, koje je poželio gledati do kraja svijeta, ugledao je Safetove oči. U tom trenutku čuo je kako jedva izgovara: "nemoj me ostaviti". Tada nije znao da nikada više njegovi živci neće mirovati, da nikada više ništa neće biti isto, i da sa Safetom umire i on, kakav je nekada bio, i da se rađa jedan novi čovjek koji će samo ličiti na njega. "Neću te ostaviti, ostajem sa tobom, a kad ja krenem - krenućeš i ti. Ne brini. Spavaj." Čuo je sebe kako govori. Safet je napravio grimasu u pokušaju da se osmijehne. Iako nije imao pola lica, bio je to najljepši osmijeh koji će ikada vidjeti. Milujući Safetovu kosu počeo se osvrtati oko sebe sagledavajući situaciju. Tek je sad primijetio da se nalaze svega dva ili tri koraka ispred bunkera. Ponovo je vidio Ismira koji ga je užasnuto gledao. Tek mu je dvadeset i on sam je samo nekoliko godina stariji, ali Ismira je strah pretvorio u dječaka kojem hitno treba pomoći, inače će ga strava potpuno obuzeti. Vidio je da je na granici razuma. Ismirove su oči to govorile i glasnije nego što je bilo potrebno. Onda je ponovo pogledao Safeta, ali Safet više nije bio tu. Ostao je samo staklasti pogled kojim je gledao neki svijet koji od njih trojice samo on vidi. Vrijeme je ponovo stalo i od svega su ostala samo dva oka koja su ga gledala.

Nekoliko mačaka je složno arlauknulo. Nestalo je Safeta. Nema ni Ismira, ni bunkera. Ni breza. Pucnjevi i detonacije su utihnule i još su samo zavijale mačke.

Ustao je i otišao pod tuš. Prskanje vode je bila nesvakidašnja zvučna senzacija. Znao je da su stres i neispavanost izoštrili njegova čula toliko da im nije mogao vjerovati. Tek se sad sjetio razloga svog stanja. Pred njim je sastanak koji bi mu mogao biti najvažniji u posljednjih nekoliko godina. Sastanak na kojem će se u velikoj mjeri odrediti njegova sudbina. Spomenuo se samog sebe od prije trinaest godina i nasmijao banalnosti situacije koja ga je morila već treći dan. Odlučio je ovog jutra biti najbolja verzija samog sebe. Osjećao je obavezu prema Safetu. 

Onog je jutra bio sjajan, znao je to po pogledima drugih kada se vratio u jedinicu. A sada, osjetio je stid, kao da ga je Safet gledao. Učinilo mu se da čuje kako mu Safet govori: "nije valjda da se bojiš jednog sastanka? Pa, neće ti glava sa ramena sletjeti." "Ali onda sam imao pušku, imao sam neku moć. Sada imam samo poštenje i riječi, a to nikog ne tjera na razmišljanje" odgovorio mu je spremno. "I ja sam onaj dan imao pušku, pa mi to nije pomoglo. Ti sada treba da pogledaš u oči živom čovjeku koji nema nikakav razlog da te sasluša, a kamoli da ti pomogne. Primiće te samo jer si bio dovoljno dosadan, ali jači si nego onog junskog dana na onoj nesretnoj čuki", dodade Safet.

Voda je prskala, a on je stajao pustivši da mu mlaz udara lice. Potpuno miran. Spokojan do ravnodušnosti. Iako je znao da ga Safet više ne gleda ipak je osjećao njegov pogled. Njegovo ovdje i sada vratilo se u svim bojama i oblicima. 

Vrijeme je počelo ravnomjerno proticati. U ogledalu je gledao čovjeka na kojem se skoro ne vidi da je prošlo toliko godina, samo je u svom pogledu vidio kako se zrcale Safetove oči i osmijeh. Znao je da je danas nepobjediv. Znao je da mu sjene palog saborca neće dozvoliti posrtanje u tom ništavnom jurišu koji ga je čekao. Pobjeda je izvjesna bez obzira na ishod, baš kao što je onog jutra poraz bio neminovan bez obzira na želju i hrabrost. Osjetio je zadovoljstvo kakvo osjećamo samo u društvu najbližih. Safet mu je ostao odan, jer ga nije ostavio, a on je shvatio da je od posljednjeg susreta sa Safetom on zamalo postao nešto drugo, nešto što mu se ne bi svidjelo. Ali Safetova blijeda sjena jača je od armije živih. Nasmiješio se svom prijatelju, sa zebnjom da se možda više nikada neće sresti, ali miran u srcu svom. Istom onom srcu koje je ludo tuklo u njegovim grudima.

Zasjalo je sunce. Svanuo je dan nove pobjede, u to više nije bilo nikakve sumnje. Mačke su utihnule, valjda su se sporazumjele. Cvrkut ptica i buđenje novog dana. Nova zvučna kulisa. Zagledao se kroz prozor u nebesko blještavilo koje jedva da se potpuno otkrilo. Zaslijepljen snažnim svjetlom činilo mu se kako mu se sjajna zvijezda smiješi. Ozaren činjenicom da je prepoznat, i on se nasmiješio.

14. 04. 2008.

četvrtak, 16. travnja 2015.

Sjeti se sebe (privatna poruka)

Znam, i poslije traume traume su nove trojne i brojne. Ipak, možeš misliti šta hoćeš ali sve je do tebe iako ti se ništa oko tebe ne sviđa, iako te sve oko tebe čini više tužnim nego nesretnim, više razočaranim nego frustriranim, iako se osjećaš bespomoćno i nemoćno da bilo šta oko sebe promijeniš nabolje. Znam da imaš averziju prema razgovorima o izgubljenoj mladosti svojoj i izgubljenim životima svojih saboraca što poginuše boreći se u krugu od nekoliko kilometara, ili nekoliko stotina metara, oko svojih kuća. Zbog tih kuća, i u njima majki, sestara, djece i starih, ti i tvoji saborci ste postali ratnici. Znam i da misliš kako je patetično o ratu govoriti veličajno kao što mi je poznato da stalno o tome misliš kada sebi pokušavaš objasniti rat koji te zameo kao vjetar tragove u pustinji. Tom pustinjom si prošao i nikakav trag nije ostao. Odbranili smo naše ulice i gradove ali nismo odbranili mnoge nevine. Mnogi su stradali prije nego što je borba i počela. Nepravedna borba jednih do očnjaka naoružanih i drugih opremljenih samo ludilom mačke satjerane u kut spremne na sve da odbrani svoje mlade. Nema tog psa kojem neće pokušati iskopati bar jedno oko. Sigurno ovo čitaš sa gađenjem jer si raspolućen između divjenja i ponosa koji blješti iz očiju borca za slobodu, pogleda koji si tako često gledao i sa divljenjem primjećivao i poniženja demobilisanog borca, tog bosanskog paradoksa demobiliziranosti bez želje za borbom. 

Dok si trčao ulicama u Yugosport tenama koje su preko noći preplavile grad pa se činilo kao da skoro svi branioci nose samo te tene, razmišljao si ne o tome kako ne izgubiti glavu, već kako je morbidno znakovit naziv patika u kojima ratuješ. Za taj sport sigurno nisu bile dizajnirane ni za državu koju su raspeli prije nego što se munjevito raspala. A sa tom Jugoslavijom se raspalo sve. Raspao si se i ti samo što to nisi znao ni slutio. Raspao si se tako da se više nikad nećeš sastaviti. 

TO JE TO - TO! 
Govorio je Rinko Golubović u sloganu armije u kojoj si se borio. Onako kao što je TITO zamislio. Teritorijalna odbrana kao formula nepobjedivosti, u smislu da nijedan okupator neće preživjeti okupaciju nijednog pedlja Jugoslavije koji okupira. Samo što je TITO zamislio da TO bude naoružan, ali TO kojem smo pripadali nije imao oružje ali je imao moral branitelja, boraca za slobodu, a to je najjače oružje. Bili smo ujedinjeni u toj borbi. Samo tada ujedinjeni i nikada više. 

Moram ti reći da te ne treba biti stid što si bio PATRIOTA. Ljubav prema domovini je plemenit osjećaj i razdvaja velike od malih ljudi. Znam da znaš da je patriotizam brojnih bezimenih heroja, od kojih ti mnogima znaš imena, iskorišten i zloupotrebljen upravo od strane onih malih ljudi, sitnih i krupnih ćardžija, koji nikada nisu osjećali ljubav prema domovini, a to je, ako se sjećaš, u našem slučaju, bila ljubav prema domu koji smo branili na liniji nedaleko od naših kuća, konkretno ti i ja, i ostali koji su ostali. Branili smo naše studentske sobe, naše knjige i naše ploče, sav naš svijet koji je neko, eto, odlučio dokinuti, a mi rekli: e, nećeš! Morat ćeš nas prvo sve pobiti! 

Jasno, to nije bio ni najmanji problem srpskim dušmanima jer je cilj rata bio da se ubije što više onih od srba drugačijih i da im se uzme sve što imaju, pri tome da ih se muči, siluje i kolje. I tako oni pođoše, a mi izađosmo pred njih i oni ne prođoše. Njihovo "nije problem, sve ćemo vas pobiti" se pokazalo kao malo veći problem. I umjesto da rat bude isključivo igra mačke i miša, u kojoj smo mi trebali biti miševi, stvari su se preokrenule pa smo mi postali mačke koje kopaju oči pobješnjelim psima dok kidišu sa svih strana, spremni da nas pokolju, žedni naše krvi. Naravno, da smo svi bili budisti njihova žeđ ne bi bila manja, jer su bili krvožedni krvoloci kakvi samo mogu biti oružjem nadmoćni, odnosno oni što osjećaju da mogu šta god i kako god hoće jer im se odabrana žrtva ne može ničim suprostaviti. Tako se ljudi najčešće povampire i tako postaju zli, kad im se može i kad misle da će proći nekažnjeno.

Budi ponosan jer si David koji je razbio horde Golijata. Budi ponosan iako se najgori ljudi kite (našim) domoljubljem kojeg ne osjećaju jer su licemjeri, pa je svaki domoljub, patriota, sumnjiv kao hulja. A da nije bilo patriota u Sarajevu, Tuzli, Tešnju ... 1992. bilo bi isto što je bilo i u Foči, Rogatici, Višegradu, Prijedoru, Kozarcu i svim drugim gradovima gdje su srbi klali i silovali koga su uhvatili. A genocid bi kulminirao najkasnije u jesen 1992. godine, možda baš u Srebrenici ili u Mostaru ili u Bihaću. Ali nije bilo tako zahvaljujući domoljubima, ali ne verbalnim patriotama, već onim momcima u Yugosport tenama naoružanim pištoljima ili automatima iz drugog svjetskog rata, sa polupraznim magacinima, i sa bombama ručne izrade koji ni najhrabriji među nama nisu smjeli upotrijebiti, a nisu ni znali kako zapaliti fitilj. Uostalom, ko pali fitilje dok frcaju geleri i zvižde zrna iznad glave?

Zato ti pišem; da ti još jednom kažem da je ipak izbor tvoj. Kao što si izabrao da se boriš umjesto da čekaš da ti dođu na vrata i zakolju i tebe, i oca i brata, i siluju majku, sestru, kćerku, pa onda i njih ubiju. Tako i danas možeš izabrati da budeš ponosan kao David jer Golijat možda nije savladan ali je dobio po nosu i po glavi i to tako da mu sljedeći put neće pasti na pamet da se zaleti na tebe jer zna kakvo srce imaš.  

Možeš izabrati da se osjećaš jadno jer su jadovi i gadovi, mali ljudi i sitne duše ti koji vode ovo društvo u propast, ravno do dna, pravo u bezdan, a ti umalo boreći se za slobodu ne izgubi glavu za njihov bijeli hljeb, sinekure, lopovluk i sve ono što ti nije moglo pasti na pamet kao mogući epilog dok si trčao pred dušmane da ih dočekaš kao Bosanac u Yugosport tenama, bez municije, bez bilo kakve opreme, svjestan da možeš tako naoružan ratovati desetak minuta i da onda moraš preći na kamenje. I da ćeš vjerovatno poginuti ludo ali ne uzaludno. Jer nismo znali, ali smo djelovali kao da znamo, da je hrabrost branitelja obrnuto proporcionalna borbenom moralu agresora. Sjeti se Žuči, Šabanove kuće, Krmetnjaka u Nedžarićima, Sjeti se Stupa, Gušića hale, sjeti se Dobrinje, sjeti se Igmana 3. augusta 1993. sjeti se Mrkovića u junu 1995. Sjeti se sebe nekadašnjeg, neustrašivog i odlučnog, i zaboravit ćeš sve ono što te danas čini tužnim i razočaranim. Jer ti si pobjednik. Apsolutni pobjednik. Zato jer si živ. A ostao si živ jer si odlučio da ne dozvoliš da budeš ubijen kao zec, zaklan kao kurban. Molim te, sjeti se ako možeš.