29.05.2008.
ne znam za vas, ali ja se nekada u muzeju osjecam kao sto bi se trebao osjecati medju prijateljima. zvuci kao hohstaplerski klise, ali je zaista tako. u kafanama i kaficima i slicnim ugostiteljskim objektima, vrlo cesto se osjecam usamljenije nego da sjedim sam u svojoj dnevnoj sobi. zapravo, usamljenost redovnije osjecam kada sam sa drugima nego kad sam sam. muzeji su za mene mjesto gdje cu sresti ljude u njihovim najzanimljivijim izdanjima, nisam bas siguran da bi mi monet ili seurat bili zanimljivi kao njihova platna, a mozda i bi. sve sam skloniji misljenju da je problem u tome sto po planeti hoda tako mnogo dosadnih bezveznjakovica, a tako malo zanimljivih persona, a da ne otvaram temu o dobrim ljudima, i globalno porazavajuce deficitarnom drustvu u kojem zivimo kada su dobro, dobrota i dobri ljudi u pitanju. ovim ne zelim implicirati da sam je sad nesto posebno dobar i zanimljiv insan (iako slutim da jesam:), vec samo zelim reci kako mi sve vise nedostaju zanimljivi ljudi, a pogotovo dobri ljudi. tako da se zaista bolje osjecam u Uffizi galeriji ili muzeju Orsay nego na nekoj subotnjoj sjedeljci ili derneku. ljudi su postali strasno dosadni, a vec sam odavno primijetio da uglavnom nisu dobri i da su mali, sitni. ljudi su mi danas nedovoljno veliki, tako da se i ja pocinjem osjecati manjim, sve dok ne primijetim kao su oni maleni pa pomislim da sam titan, sve dok me sljedeci kontakt sa drugima ne "svede na mjeru" i to tako da prestanem razmisljati kako je neko malen i sitan, i svi nekako postanemo nadrealno isti. sve dok ne pocnem posmatrati i razmisljati. posten, blizak i iskren odnos sa ljudima ionako vise pripada muzejima nego vremenu u kojem zivimo.
Georges Seurat 1859 - 1891 Le Cirque 1891ulje na platnu
Musée d’Orsay,Paris
Musée d’Orsay,
Nema komentara:
Objavi komentar