utorak, 30. prosinca 2014.

Kliktaj politike protiv slobodnog novinarstva

Jasno je zašto je pojedincima i grupama tako bolno slušati dok premijerka manjeg entiteta priča i otkriva kako se rutinski vodi politika u ovoj zemlji. Corpus delicti je uvijek težak problem za svakog kriminalca, a ovdje je političarka uhvaćena zajedno sa svojom partijom i svojom bratijom u kriminalnoj aktivnosti političke korupcije najgore vrste, bez imalo stila, priprosto kao na buvljoj  pijaci, što politička scena u ovoj zemlji i jeste - pijaca gdje se prodaje i podvaljuje sve. Ali nije slučaj čin političkog "šopinga", već je slučaj to što je neki novinar otkrio istinu. Ne procesuira se Cvijanovićka, niti joj se šalju specijalci na vrata, niti kriminalistička policija, niti se njoj i njenoj stranci plijene računari i mobiteli. Ne! Procesuiraju se i zastrašuju, uznemiravaju i maltretiraju na radnom mjestu novinari i redakcija portala Klix. A maltretiraju ih oni koji bi ih morali zaštiti. Oni koje oni plaćaju svaki put kada plate porez.

I, naravno, umjesto da padne i Cvijanovićka i vlada, i njena stranka, ne - kreće represija zamaskirana kao afera prisluškivanja a provode je iza kulisa zamaskirani moćnici šaljući zamaskirane političke službenike. Mnogi bi sada rado rekli - tamo oni, u njih, anamo oni. Međutim, "tamo, kod njih" u ovom slučaju je "ovdje, kod nas" i obratno.  Napad na redakciju Klixa se desio pod zaštitom i u saradnji sa kantonalnom odn. federalnom policijom. To se nije moglo desiti bez saglasnosti najmoćnijih ljudi u Federaciji. I ovaj put je očito da su podjele na "mi i oni" u poslijeratnoj Bosni samo tehnika vladajućih stranaka u svakodnevnom izbezumljivanju naroda a kako bi se ostalo na vlasti, sakrila sveopšta korupcija i višedecenijski lopovuk. Političari u ovoj zemlji su isti bez obzira na entitete. Svi mi građani zajedno dijelimo istu sudbinu, istu zemlju. Svi smo mi skupa, osim političara. Oni su jedina prava "ona strana". 

Stvari u ovoj zemlji stoje drugačije nego što se to na prvi pogled čini. Društvo je podijeljeno na građane i političare. Stvari se komplikuju i teško razumijevaju jer je više političara nego što bi smjelo biti u jednoj maloj i siromašnoj zemlji poput naše. A stvari su posebno mutne jer se u skupini sa brojnim političarima nalazi i velika armija onih koji od ovakve politike imaju koristi, ne samo u vidu zaposlenja u raznoraznim "javnim" službama, već i izvan tog sektora na onim radnim mjestima koja su indirektno povezana sa novcem poreskih obveznika. A kada dodate nevladin sektor i sve te silne organizacije kojih ima više nego demonstrata na bilo kojim demonstracijama povodom bilo čega u nas, jasno se vidi da ono što ostane čine proleteri, oni koji žive od vlastitog rada i nemaju ništa i  nikog svog u politici. Iako se proleteri ne spominju od kraja osamdesetih, a neće se ni spominjati jer su tekovine proleterijata spiskali korumpirani (lažni) ljevičari u ovoj zemlji za svoje lične i partijske  ciljeve.

Najveći problem u ovom slučaju leži u činjenici da oni koji su trebali štititi pravo na rad novinara Klixa su zapravo gledali u drugom pravcu dok je cipelaranje "po zakonu" trajalo. A novinari nisu ti čiji je posao da puškama štite interese javnosti i građana pa ni sebe samih. Tako novinare Klixa, i slobodu novinarstva i slobodu govora, nije imao ko da zaštiti jer mi živimo u nominalnoj demokratiji, a to sa stvarnom demokratijom nema nikakve veze. 

Zašto bi moćnici u Federaciji dozvolili ovako nešto? Zato što im je to u interesu i zato su saučesnici u ovoj besramnoj akciji! Zato što ovo nije napad samo na Klix, već napad na neovisnost u novinarstvu kao fenomen. Klix jednostavno strši u medijskom prostoru. Klix je portal koji je uvijek bio platforma slobode govora. Iako Klix već godinama pokušava komercijalizacijom na sve moguće načine osigurati vlastiti opstanak, pa za razliku od portalskih "novinarskih čistunaca" koji rade i žive isključivo zahvaljujući donacijama stranih organizacija koje "podupiru" "slobodno novinarstvo", Klix se mora boriti na tržištu sa svim onim drugim medijima koji im sada daju podršku a zapravo su mnogi od tih medija u funkciji političara koji su saučesnici onih koji su naredili i omogućili da se izvrši prepad na Klix. 

Ovaj događaj ukazuje na to da je Klix najuticajniji slobodni medij u nas. Prvo, jer je najčitaniji. Drugo, jer ga niko ne štiti i prepušten je sam sebi. Treće, jer Klix niko ne dotira u ime "slobode novinarstva" i potpore "slobodi govora". Klix naravno ima i mana (a ko nema?), pa je tako i platforma govoru mržnje u komentarima, ali i to je demokratija. Uostalom, pročitajte komentare na bilo koju vijest o ISIS zlotvorima, na stranicama mnogih "velikih" svjetskih medija pa ćete moći pročitati sve - od poziva na istrebljenje Islama i muslimana do "vapaja" da se iskoristi nuklearno oružje i unište oni koji prijete "slobodnom svijetu", "oni" su i u ovom slučaju "oni" za koje "oni" kažu da su "oni", ili jednostavnije "oni" za koje političari preko svojih medija kažu da su "oni". 

Znamo da tu situaciju koriste i zloupotrebljavaju ne sami portali iako ih omogućuju, već oni koji te komentare pišu, kao što znamo da se tim tehnikama, kao što su "slobodni" komentari na portalima,  utiče na javno mnijenje, koje se na taj način modelira i kreira po potrebi. U slučaju Klixa njima to, kao i velika koncentracije tekstova crne hronike na naslovnici treba radi čitanosti, čitanost radi oglašivača, a oglašivači radi prihoda, a prihod radi opstanka. Drugim "slobodnim medijima" to ne treba jer imaju donacije i donatore. Čak i plaćeni oglasi mogu biti u praksi donacije, naravno "po zakonu".  Skoro svi mediji se mogu podijeliti na one koji javno djeluju kao dotirani i oni koji djeluju kao tajno dotirani. Većina medija u nas je ovako ili onako dotirana.  I većina medija u nas ima svog zaštitnika. A zaštitnik je moćan, pa može pomoći da se mnoge javne i privatne kompanije oglašavaju upravo u određenom mediju, "po zakonu", bez obzira što ta reklama nema efekta jer niti je medij dovoljno čitan ili gledan ili slušan, niti ga čita, sluša ili gleda publika kojoj se ta reklama obraća. 

Ono što je od jučer jasno je da Klix izgleda nema zaštitnika, a ni donatora. Često su zaštitinik i donator isto lice, ili isto naličje jedne partije.

Zašto, naprimjer, niti jedna policija nikada nije ušla u zgradu Federalne televizije i izvršila pljenidbu kompjutera i dokumentacije? Pa i vrapci ispred Sivog doma znaju, da se kroz ugovore sa marketinškim agencijama "po zakonu" pljačka ista ta federalna televizija koju plaćaju građani, da su se naručivali i plaćali politički i drugi prilozi, da su novinari djelovali zagovarački i u svrhu promocije samo jedne partije, u ovisnosti ko je kad bio na vlasti. Zašto kriminalistička policija nije nikada ušla u neki Dildoradov medij u manjem entitetu zbog govora mržnje, naprimjer?  Zašto nikada na informativni razgovor nisu pozvani Dodik, Ćović ili Izetbegović? Pa bar oni imaju obilje raznih informacija. Pa da oni kažu ponešto o prisluškivanjima i mnogim drugim nemoralnim aktivnostima "po zakonu". Jer ako je po zakonu to ne znači da je nužno i moralno, naročito ako su zakoni nemoralni. 

Ovo nije afera prisluškivanja kako bi sada Dildoradovi mediji i mnogi drugi htjeli da sve ovo predstave, ovo je slučaj da ima neko tamo negdje, ko možda čak djeluje u skladu sa vlastitom savješću, pa pošalje ponekad nekome neki snimak. Juče je svoj singl izbacila Cvijanovićka, a sutra ko zna ko je na redu. E, to je ono čega se boje politički moćnici u nas! Strah od nepoznatog, kao sva druga primitivna bića. Političari se u nas boje samo onoga što ne znaju i ne kontrolišu. A znaju i kontrolišu skoro sve. Izgleda da ne znaju čiji je Klix, a ne znaju, čini se, ni ko to mimo njih prisluškuje. Niko ne smije da prisluškuje mimo zakona, a mi smo zakon i mi određujemo šta je zakon i mi određujemo kad se zakon poštuje a kad ignoriše, jasna je poruka sa naše političke scene.

U Sarajevu je bio smješten izuzetno moćan sistem za prisluškivanja kada je počeo rat. Mnogo prije pojave mobitela, slušali smo "obraćanja" Mladića urbi et orbi a da to nije ni slutio, dok naređuje da se "direktnim pogocima drže pod vatrom Predsjedništvo i Skupština" da gađaju "Velušiće, jer tamo nema srpskog življa mnogo", slušali smo i razgovore Miloševića i Karadžića kada gazda iz Srbije govori budućem iscjeljitelju Draganu Dabiću "vrlo je važno za budućnost plana Ram..." itd, itd.  Dakle, postoji sistem prisluškivanja koji besprijekorno radi, siguran sam, dan-noć. Međutim postoji i neko ko je igrač sa strane, solista možda, ili neko ko se odmetnuo a da to niko nije primijetio. Ili je neki političar naručio preko nekog nešto radi nečega u vezi nekoga. Horizont špekulacija je beskonačan. 

Ipak, jedno je sigurno i to je ono što je zapravo poražavajuće i tragično - živimo u totalitarnom sistemu koji sve, ali doslovno sve, drži pod kontrolom, moćni su i znaju koliko smo mi OSTALI nemoćni, i zbog toga se osjećaju još moćnije. Pljačkaju sirotinju, manipuliraju tom istom sirotinjom po potrebi, igraju prljave igre bez granica do krajnjih granica. Ipak, krajnja granica je bunt, onaj pravi, spontani, bez kofol aktivista i NVO sektora. Ona iskra koja sijevne sama od sebe i zapali sve. 

Nažalost, sve upućuje na to da će do jedine kvalitetne promjene doći nasilnim putem, i to će biti tragično. Ja prvi ne podržavam nasilje, niti sam ga kadar sprovesti jer nemam elementarnu volju, potrebu, želju a ni puku fizičku snagu da nekome naudim, ali sam svjestan da se protiv najezde političkih skakavaca ovih razmjera samo vatra uspješno aplicira. Ali ne ona režirana februarska vatra s ciljem državnog udara. Već vatra demokratije, one istinske volje naroda da kaže - mi nemamo više kuda ni kako osim da na vas političare udarimo. Na vas i sve vaše. Pa šta bude. 

Jedino je neizvjesno da li će se to ikada desiti. Jer svako društvo može beskrajno dugo propadati kao društvo, ali ekonomija ima svoje dno. Stignu računi koji se jednostavno nemaju čime platiti. Ali, avaj, tu je međunarodna zajednica sa svojom uvijek spremnom jednokratnom infuzijom da nas održi na životu kako ne bismo umrli i ponovo se rodili hrabri i neustrašivi, spremni na sve što je potrebno da se sklone ovi jedni te isti što nas truju i pljačkaju. Živimo odavno dilemu - ili mi, ili oni. Međutim, imamo veliki problem, ne znamo ko smo mi, a samo slutimo ko su oni.


Theodore Gericault, Splav Meduze, 1818 - 1819,  Louvre

utorak, 16. prosinca 2014.

Kratka nota o dugom putovanju

Da li još uvijek ima nade za novi početak? Da li je jedan novi početak uopšte moguć? Da li je moguće ponovo početi, samo ovaj put naoružan znanjem i iskustvom? Da li je mudrost talenat ili iskustvo koje nas nauči bitnim lekcijama poslije kojih više nismo isti, već bitno bolji? Ne znam, a možda nije ni važno. 

Ono što znam, a važno je, jeste to da isti ljudi donose ista ili slična iskustva. Ako je neko nezadovoljan sobom i svojim životom onda zasigurno ljudi kojima je okružen nisu od pomoći, a iz toga slijedi da čovjek u pokušaju da promijeni sebe mora prvo promijeniti ljude oko sebe, bar većinu onih koji su konstantni. Nezadovoljstvo sobom je nezadovoljstvo svijetom oko sebe, a svijet oko mene nisu samo pojave u prirodi, već u prvom redu pojave u društvu. Apolitičnost, naprimjer, je zdrava navika. Ne treba imati posla s onim s čim ne treba imati posla. Ne treba žaliti za propuštenim, kao ni za loše učinjenim stvarima. Ono što je važno je biti svjestan kvalitete vlastitih izbora.

Naš pogled na svijet bitno određuje sam svijet koji gledamo. Perspektiva svijeta je naš svijet. Iako naš pogled na svijet ne utiče na sam svijet presudan je za našu percepciju i doživljaj tog svijeta. Naši izbori određuju nas same i vode nas kroz život upravo i samo stazom koju smo svjesno, ili ne, izabrali. Prilikom svakog izbora uglavnom smo hendikepirani jer zapravo ne znamo šta biramo. Naš izbor se svodi na ono što mi mislimo da jeste, ili nije, ono što biramo. 

Često se osjećamo zarobljeni u životu koji živimo. Međutim, do nas je kako ćemo živjeti, jer imamo izbor da stvari ne prihvatamo ako nam se ne sviđaju i ako loše utiču na nas. U tome je vrijednost izbora - u činjenici da ne moramo nužno učestvovati u igri čija pravila ne prihvatamo i u kojoj jednostavno ne želimo učestvovati. 

Nakon svakoga izbora, bez obzira šta smo izabrali, slijedi neočekivano razdoblje. Kad sudbina zakuca na vrata, a mi mirno spavamo potpuno nespremni na ono što dolazi, onda se dešavaju stvari koje ne želimo a koje se ipak dese. Stvari sa kojima se nismo na vrijeme obračunali izborom. Tako se anulira naša volja i mi postajemo objektom slučaja i sticaja okolnosti.

Na kraju, najvažnije je postići balans i pronaći vlastiti mir, poraziti nemir koji nas žive proždire. I tako miran, izabrati svaki put iznova pravi smjer za sebe u svom životu. 

Lakše reći nego učiniti.