i onog jutra je padala kisa, a nekoliko noci prije nisam mogao zaspati. nije to bila nesanica, vec posebno stanje produzene budnosti. misli su mi bila jasne i jednostavno sam uzivao u nizanju neobaveznih razmisljanja. slagali su se silogizmi, konkluzije, kristalizirali dojmovi. i sve je bilo tako da se cinilo da san nema buducnost. tek kada sam cuo krestanje vrana pogledao sam na sat i shvatio da ce vrlo brzo sunce poceti svoj ples ukazanja. krenuo sam prema krevetu i nekoliko trenutaka nakon sto su se glava i jastuk sreli bio sam u dubokom, crnom, snu. da je ponovo svanuo novi dan uvjerio sam se medju posljednjima. u okviru prozora ugledao sam mracno i sivo nebo, a ulica je vec bila savrseno polivena. volim kisu, a jos vise volim ostati u krevetu kada nesto sa neba pada. u znak postovanja prema neumitnom. i ovog jutra zivot se cini blag, podatan i lijep. sve i da hocu ne mogu se sjetiti nekih losih stvari, a da se one zadrze u mojim mislima nakon sto im se imena spomenem. kisa je moje emocionalno agregatno stanje. to mozda zvuci cudno, ukoliko dodam da ne podnosim kisobrane. nije to zato sto ne volim nositi nista u rukama, vec zbog silne odbojnosti koju osjecam prema tom laznom izumu koji nas na isti nacin skriva i od kise i od sunca. iako je bilo duhovitih pokusaja, nikada nisam uspio objasniti drugima razloge svoje averzije prema kisobranima. sigurno negdje duboko u mom nesvjesnom lezi precizan odgovor, neizvjesno je hocu li ga ikada iskopati. neizvjesno kao sto je i moj zivot bio potpuno neizvjestan onog jutra. i tako, htio sam pricati o onom jutru, a ispade prica o novom svitanju i jos jednom danu. od onog jutra svakako nikada necu pobjeci, bas kao ni od kise koja pada. ljepota je u cinjenici da odavno ne bjezim. ni od sebe, ni od zivota, ni od kise, ni od onog jutra.
Nema komentara:
Objavi komentar