u sitan sat, kad sve utihne i samo se cuje nemuzikalno dobosanje kise, i odjek simsa, i tu i tamo i prozor zazvoni, vec priviknut na zvucnu pozadinu svojih misli, uhvatim se kako opet preispitujem: da li zivot u ovoj i ovakvoj zemlji uopste ima smisla? tjesim se da putujem kolosijekom koji ce proci sigurno kroz ovo ludilo i ocaj, i kako se na tracnicama ispred mene nece desiti nista lose. nece biti odrona kamenja, poplava, srusenih mostova, niti miniranih raskrnica koje nas dobru ne vode koji god pravac da izaberemo. tjesim se da postoji master plan koji ukljucuje i moj neskromni scenarij. ideja te price je jednostavna: covjek je dovoljno mocan da bude umjetnik, da leti na mjesec, da voli, da sanja, valjda je sposoban i da bude sretan. iako je skoro uvijek raspolozen da zavidi, mrzi i ubija, covjek je puno vise od gomile molekula sposobne da samu sebe promislja, i opaza, i osjeca sebe i svijet oko sebe. u dilemi sta uciniti u zivotu, npr. otici ili ostati, potrebno je naculiti sva osjetila, i sav intelekt fokusirati, na samo jednu stvar - nase vlastito srce, ako dozvolite da se tako izrazim. i kao sto su ucili najbolji medju ljudima: zaista je samo put srca - pravi put. ostajem ili odlazim, cinim ili ne cinim samo ono sto mi govori moje srce, ako ga ne precujem, a uglavnom se tako desava. ... i tako, dok razmisljam u sitan sat, kad sve utihne osim kise koja pada, meni ostaje samo nada da sve ce biti dobro nakon sada.
Nema komentara:
Objavi komentar