27.04.2008.
cesto razmisljam o toj neobicno zastrasujucoj pojavi. pouzdano se ne sjecam kada mi se to prvi put desilo. vremenom sam poceo zakljucivati kako je sve ionako bez smisla, pa zasto onda i konacni kraj u ovom ili onom obliku mora imati neku svrhu, znacenje i logiku. ono sto me vraca na ovu temu jeste cinjenica da rijetko znamo kada provodimo posljednje trenutke sa nekim. a kada neko zauvijek nestane, takav nas rastanak bez pozdrava ostavlja u nekoj vrsti soka.
ne znam zasto je tako grozno kada se desi drugome, nekome ko nam je bio blizak ili je samo cesto boravio u nasoj blizini. mozda, zato sto se na taj nacin napominjem da ce se to jednom desiti i meni. samo cu nestati. zauvijek. bez pozdrava. rituali pomazu stvaranje iluzije da se ipak mozemo oprostiti sa svijetom prije samog kraja. ali zebnja, da se sve i uvijek moze desiti iznenada, ostaje da zivi zajedno sa nama do konacnog svrsetka. cini se mudro imati svedene racune i ciste odnose.
kada smo sa onima koje volimo - lice koje se smijesi treba uvijek biti aktualna slika. jer, svaka prilika da se kaze i ucini nesto lijepo mozda je i posljednja.
Nema komentara:
Objavi komentar