15.06.2008.
muzika, a i umjetnost uopste, mora vrijediti trzisno ili ce autor umrijeti od gladi i nece vise stvarati, prvo je pravilo.kako postici trzisnu vrijednost i cijenu, odn. kako autor zaradjuje od svoje umjetnosti jeste sva prica o samom umjetniku i njegovoj umjetnosti. moguce je da je autor samo izverzirani sezonac koji pravi pjesme ili slika perunike, i zaradjuje novac prodavajuci maglu, ili prodajuci maglu plagirajuci, kao sto je to slucaj na ex-yu prostorima od pojave bregaste osovine u muzickoj masineriji pa sve do mladih i "alternativnih" bendova i procelavih pajaca sa sjedinama.
sasvim je logicno kada neko radi samo za novac da nema nikakvu dilemu da li pokrasti zivog ili mrtvog autora, brata ili sestru, ili bilo koga ko ima zanimljiv rif ili stih. istorija popularne muzike (ex-yu) podsjeca na istoriju porodice topalovic u filmu slobodana sijana. sve su generacije podjednako lopovske jer se tradicionalno bave kradjom-prodajom-kradjom mrtvackih kovcega u koje ce zapakovati nove musterije. nadam se da ce i prica svih velikih plagijatora i intelektualnih kleptomana sa ovih prostora biti zavrsena, u smislu karijere, tragicno kako i dolikuje, ali sumnjam da ce se to desiti, iako je djavo davno trebao doci po svoje.
ali, to i nije toliko bitno koliko je vazno posmatrati muziku i umjetnost uopste imajuci u vidu najmanje dvoje: ona nastaje iz umjetnickih ambicija ili je djelo onih koji samo zele novac i slavu. jasno, najvaznije je kakva je sama muzika, pa tek onda kako je nastala, ali problem je sa onima sto svoj izricaj prilagodjavaju svojoj procjeni interesovanja (ponude - potraznje) na trzistu i opstoj situaciji. to ih u umjetnickom smislu cini skoro beznacajnim, jer jedno je pripadati jednom vremenu, a drugo za druge praviti muziku i to tako da bi im se svidjela i da bi je kupovali. ne zelim diskvalificirati ove druge, ali moram istaci da umjetnik koji umjetnicki dosljedno sebi radi samo ono sto moze i mora ima, ako nista drugo, zdraviju i zanimljiviju i eventualno autenticniju polaznu poziciju.
umjetnost treba da bude izraz, a prilagodjena umjetnost, ukoliko nije dizajn, je kao da bi u razgovoru sa drugim ljudima govorili samo ono sto bi bilo najkorisnije reci, i kada bi sve sto govorimo prilagodjavali slusaocima. time bi zauvijek sve sto je receno oslobodili sustinske vaznosti, autenticnog autorstva odn. nas kao subjekta. to nikada ne bi bio legitiman izricaj onoga koji govori, nego intelektualna mimikrija koja ima za cilj da se po svaku cijenu dopadne.
zamislite sad kada neko govori tudje misli i eksplicira tudje ideje, kiti se tudjim perjem. jadno, zar ne? a jos je jadnije kada neko ukrade melodiju neke pjesme i onda pun sebe skakuce po sceni ili u zanosu zatvara oci i gestikulira.
jasno je, umjetnost nastaje iz umjetnosti. ne postoji slikar, a ni muzicar, niti bilo koji umjetnik koji se svojim djelom nije nastavljao na ovaj ili onaj na-cin rada svojih prethodnika, pa cak i onda kada je bio potpuno radikalan, destruktivan prema istoriji ili uopste bilo kakav.
za mene je rezbarija gauguina na vratima njegove polinezijske kolibe zanimljivija kao umjetnost, nego sve bh. poslijeratno bulaznjenje koje neki nazivaju na ovaj ili onaj nacin, ovako ili onako. i ne zato jer je gaugain bio vincentov prijatelj, niti zato sto je francuz, niti zato sto se njegova djela nalaze u znamenitim muzejima i brojnim monografijama i udzbenicima, vec zato sto je jednostvano velik i vazan umjetnik, koji je jos i svoj licni primjer, biografiju, utkao u svoju umjetnost, na nacin da je bio spreman da se odrekne svega zbog svoje umjetnosti. vjerovatno mu nije padao na pamet niti jedan kompromis koji ce kompromitirati njegovu umjetnost. istinski umjetnik koraca u pravcu ostvarivanja samog sebe kao umjetnickog potencijala, a sve tudje sto mu se nadje na putu je samo usputna pojava i ne govori previse o samom putniku, vec o putu kojim ide, dok sve iz njegove umjetnosti govori najbolje o njemu samom.
i da budem sasvim jasan, nije rijedak slucaj da je neka pop pjesmica umjetnicki veca vrijednost od nekog, prosjecnog, avangardnog ili kompozitora nove muzike. jer, nudi emocionalno iskustvo i horizont recepcije koji otvara mogucnost komunikacije, za razliku od mora prosjecnih kompozitora, koji su da tako kazem u umjetnickom smislu tehnicki korektni i autenticni, ali jednostavno nisu dovoljno dobri i ono sto imaju reci uopste nije zanimljivo.
upravo na ovom mjestu zavrasavam ovaj ogled, svjestan da ne smijem otvoriti novu pandorinu kutiju ili vise istih kada je o umjetnosti rijec. npr. necu govoriti o problemima post-post-moderne "umjetnosti" koja je, izmedju ostalog, prvo svela umjetnost na koncept, a odmah zatim na dosjetku, da ne kazem vic. niti o novoj muzici, "klasicne" provinijencije, koju je skoro besmisleno slusati ukoliko nemate ili ne mozete pratiti i samu partituru, a da stvar bude gora potpuno je neslusljiva. itd. itd.
Irving Penn 1917 - Miles Davis
Nema komentara:
Objavi komentar