opet isto. svako jutro se ponovo sjetim i odmah me kosne, presijece. umjesto donkihotovske srece, zivim svjestan jalovosti pokusaja. cak je i nesudjeni vitez bio sretnije sudbine od mene. u drustvu vjernog pratioca, lutao je kroz svijet svoje maste siguran u povratak. u drustvu vlastite sjene, muci me slutnja da nema nazad i da je vec prekasno, uzaludno. potrebno je naci novi put, novi nacin da iznova jurnem na svoje vjetrenjace. ali ja sam jurisnik vojske koje se niko ne boji i o kojoj niko ne brine, jer nikom nije stalo. ipak, skupio sam snagu. spreman sam za jos jedan juris. jos samo malo, jos samo ovaj put. covjek svaki dan radi nesto siguran u beznadeznost svoga cina ili je do kraja nesvjestan bespotrebnosti pokusaja. nista zato. ovaj put bi ipak moglo biti drugacije. banzai!
Nema komentara:
Objavi komentar