19.07.2008.
bilo je to davno, vise se tacno i ne sjecam, ali mislim da sam bio u kasnim tridesetim. do tada sam se trudio biti iskren, odan prijatelj i posten u poslu. ostao sam vjeran tim idealima i poslije, ali sam ih od tog vremena posmatrao iskljucivo kao vlastite sklonosti koje ne dijelim sa drugima. prestao sam ocekivati da ce neko imati slicna nastojanja i svijet sam poceo posmatrati drugacije.
ne sjecam se ni kada sam shvatio da postoji svega nekoliko osoba kojima je zaista stalo do mene, ali nekako upravo u to vrijeme sam naucio da ce te svi napustiti kada ti trebaju i da ce se vratiti kada ih ne budes trebao.
sjecam se, bila je noc i nisam ni pokusao zaspati. lezao sam i gledao kroz prozorski okvir tri jablana na zvjezdanoj pozadini razmisljajuci o beskonacnosti licemjerstva. cudio sam se i cinjenici da su najgori medju nama najugledniji. te sam noci odlucio da nikada vise necu biti isti. naravno, bila je to isprazna odluka, vec sljedeceg jutra nastavio sam po svome, i tako sve do danas.
vremenom sam prestao osjecati bol zbog moralne nistavnosti i pokvarenosti ljudi oko sebe. ne znam zasto ali me je to dugo grizlo iznutra. pitao sam se: kako to da bas tako mora biti?
zasto su ljudi dovoljno jaki da budu skoro sve sto pozele, osim da budu dobri prema svojim bliznjima i daljnima?
gledao sam kako svijet koji volim propada pred mojim ocima, kako pada u bezdan lazi, hohstapleraja i pohlepe. stajao sam na ivici ambisa i ostao pribran.
"ne, to nisam ja. tome ne pripadam i ne zelim biti dio toga. ne zelim skociti, niti pasti. ostajem na rubu da gledam sve vas dok nestajete u mraku ponora sto vas guta" cuo sam sebe kako govorim.
"mozda cu izgubiti ovu igru, ali samo ako je pobjeda nemoguca"
godine cine svoje, ne mogu vise tako lako postrojiti svoje misli i izraziti se najjasnije, ali poslovica koju cu upravo sada izmisliti kaze: kome nije odmah jasno zalud mu je pojasnjavati. (sz)
ne sjecam se ni kada sam shvatio da postoji svega nekoliko osoba kojima je zaista stalo do mene, ali nekako upravo u to vrijeme sam naucio da ce te svi napustiti kada ti trebaju i da ce se vratiti kada ih ne budes trebao.
sjecam se, bila je noc i nisam ni pokusao zaspati. lezao sam i gledao kroz prozorski okvir tri jablana na zvjezdanoj pozadini razmisljajuci o beskonacnosti licemjerstva. cudio sam se i cinjenici da su najgori medju nama najugledniji. te sam noci odlucio da nikada vise necu biti isti. naravno, bila je to isprazna odluka, vec sljedeceg jutra nastavio sam po svome, i tako sve do danas.
vremenom sam prestao osjecati bol zbog moralne nistavnosti i pokvarenosti ljudi oko sebe. ne znam zasto ali me je to dugo grizlo iznutra. pitao sam se: kako to da bas tako mora biti?
zasto su ljudi dovoljno jaki da budu skoro sve sto pozele, osim da budu dobri prema svojim bliznjima i daljnima?
gledao sam kako svijet koji volim propada pred mojim ocima, kako pada u bezdan lazi, hohstapleraja i pohlepe. stajao sam na ivici ambisa i ostao pribran.
"ne, to nisam ja. tome ne pripadam i ne zelim biti dio toga. ne zelim skociti, niti pasti. ostajem na rubu da gledam sve vas dok nestajete u mraku ponora sto vas guta" cuo sam sebe kako govorim.
"mozda cu izgubiti ovu igru, ali samo ako je pobjeda nemoguca"
godine cine svoje, ne mogu vise tako lako postrojiti svoje misli i izraziti se najjasnije, ali poslovica koju cu upravo sada izmisliti kaze: kome nije odmah jasno zalud mu je pojasnjavati. (sz)
Nema komentara:
Objavi komentar