14.04.2008.
besana noc. zagrobnu tisinu prekidalo je samo jezovito zavijanje macaka. njihov zakasnjeli ljubavni zov licio je na djeciji vapaj i ta morbidna zvucna kulisa stvarala je idealan ambijent za stanje u kojem se nalazio. ponovo na istom mjestu, u istom trenutku. u mraku sobe buljio je u plafon. sve je bilo isto kao i onda kada je za boj spreman lezao na zemlji i gledao zvijezde. i te je, sada vec davne, noci cekao da prodje vrijeme i kucne cas kad ce konacno krenuti. cekanje i neizvjesnost, dva nemira, dva tereta.
iznova je u mislima prolazio sve moguce situacije u kojima se mogao naci sljedeceg jutra. iako se u njegovoj glavi ta bitka vec toliko puta desila opet je pocinjao promisljati i zamisljati vjerovatni slijed dogadjaja. prije nego sto je jos jednom prisao svom cilju, potonuo je u san. propao je u crnu rupu bez snova, kao da se u trenutku zivot zaustavio i svjetla zauvijek ugasila. kratko je spavao.
otvorio je oci i u trenu se razbudio. tok misli se sam od sebe nastavio na istom onom mjestu gdje je, nekoliko sati prije, stao. prisao je najblize sto se moglo, potpuno spreman. drzao je cvrsto oruzje i osluskivao svaki sum, mirisao zrak, a pogled je gurao kroz tamu noci koja se blizila svom kraju. cuo je srce kako kuca, kako bije i zvoni u prsima. napetost je rasla. cvrsto je stegnuo svoje oruzje. zapravo nista osim puske nije u tom trenutku postojalo. sve svoje bice, svoju dusu i sve svoje drzao je u toj pusci. i sam je postao puska koja slusa svoje srce sto mahnito udara. bio je spreman. prenulo ga je macje arlaukanje. pocinje svitati i lutalice nastavljaju svoje udvaranje.
svice. dao je signal. krenulo je. cula se jedna, i jos jedna eksplozija. a onda su detonacije pocele prestizati jedna drugu. u zaglusujucoj buci, mirisu baruta i sablasnoj izmaglici nasao se u svom punom elementu. spreman i potpuno fokusiran. cekao je da prodju posljednji trenuci i da krene u juris. i tada je znao da je dovoljno lud i da je hrabrost njegova snaga, ali nije znao je li dovoljno pametan da odrzi balans i da ga mahnita odvaznost ne odvede u kobnu pogresku.
dosao je trenutak. zapravo, jednostavno je potrcao naprijed ne razmisljajuci ni o cemu. nestao je citav svijet i ispred sebe je vidio jos samo bunker iz cija je dva crna oka bljestao smrtonosni narandzasti plamen. nije bilo vremena za strah. bljesak. neko, veliko, svjetlo ga je bacilo u stranu. odmah zatim, cuo je prasak. ugledao je pored sebe Safeta kako lezi nepomicno, sav u ranama. ugledao je i nekoliko svojih saboraca kako bjeze nazad i samo je jos kurir Ismir tu s njim. ostali su potpuno sami. on, Ismir i umiruci Safet. nakon sto je pogledom ispratio svoje saborce koji su zamakli medju breze, zagledao se u ta divna visoka stabla koja su stajala kao da ih se ne tice ovaj haos i ludilo koje se oko njih desava. skrenuvsi pogled sa drveca, koje je pozelio gledati do kraja svijeta, ugledao je Safetove oci. u tom trenutku cuo je kako jedva izgovara: "nemoj me ostaviti". tada nije znao da nikada vise njegovi zivci nece mirovati, da nikada vise nista nece biti isto, i da sa Safetom umire i on, kakav je nekada bio, i da se radja jedan novi covjek koji ce samo liciti na njega. "necu te ostaviti, ostajem sa tobom, a kad ja krenem - krenuces i ti. ne brini. spavaj." cuo je sebe kako govori. Safet je napravio grimasu u pokusaju da se osmjehne. iako nije imao pola lica, bio je to najljepsi osmjeh koji ce ikada vidjeti. milujuci Safetovu kosu poceo se osvrtati oko sebe sagledavajuci situaciju. tek je sad primijetio da se nalaze svega dva ili tri koraka ipred bunkera. ponovo je vidio Ismira koji ga je uzasnuto gledao. tek mu je dvadeset i on sam je samo nekoliko godina stariji, ali Ismira je strah pretvorio u djecaka kojem hitno treba pomoci, inace ce ga strava potpuno obuzeti. vidio je da je na granici razuma. Ismirove su oci to govorile i glasnije nego sto je bilo potrebno. onda je ponovo pogledao Safeta, ali Safet vise nije bio tu. ostao je samo staklasti pogled kojim je gledao neki svijet koji od njih trojice samo on vidi. vrijeme je ponovo stalo i od svega su ostala samo dva oka koja su ga gledala. nekoliko macaka je slozno arlauknulo. nestalo je Safeta. nema ni Ismira, ni bunkera. ni breza. pucnjevi i detonacije su utihnule i jos su samo zavijale macke.
ustao je i otisao pod tus. prskanje vode je bila nesvakidasnja zvucna senzacija. znao je da su stres i neispavanost izostrili njegova cula toliko da im nije mogao vjerovati. tek se sad sjetio razloga svog stanja. pred njim je sastanak koji bi mu mogao biti najvazniji u posljednjih nekoliko godina. sastanak na kojem ce se u velikoj mjeri odrediti njegova sudbina. spomenuo se samog sebe od prije trinaest godina i nasmijao banalnosti situacije koja ga je morila vec treci dan. odlucio je ovog jutra biti najbolja verzija samog sebe. osjecao je obavezu prema Safetu. onog je jutra bio sjajan, znao je to po pogledima drugih kada se vratio u jedinicu. a sada, osjetio je stid, kao da ga je Safet gledao. ucinilo mu se da cuje kako mu Safet govori: "nije valjda da se bojis jednog sastanka? pa nece ti glava sa ramena sletjeti." "ali onda sam imao pusku, imao sam neku moc. sada imam samo postenje i rijeci, a to nikog ne tjera na razmisljanje" odgovorio mu je spremno. "i ja sam onaj dan imao pusku, pa mi to nije pomoglo. ti sada treba da pogledas u oci zivom covjeku koji nema nikakav razlog da te saslusa, a kamoli da ti pomogne. primice te samo jer si bio dovoljno dosadan, ali jaci si nego onog junskog dana na onoj nesretnoj cuki", dodade Safet.
voda je prskala, a on je stajao pustivsi da mu mlaz udara lice. potpuno miran. spokojan do ravnodusnosti. iako je znao da ga Safet vise ne gleda ipak je osjecao njegov pogled. njegovo ovdje i sada vratilo se u svim bojama i oblicima. vrijeme je pocelo ravnomjerno proticati.
u ogledalu je gledao covjeka na kojem se skoro ne vidi da je proslo toliko godina, samo je u svom pogledu vidio kako se zrcale Safetove oci i osmjeh. znao je da je danas nepobjediv. znao je da mu sjene palog saborca nece dozvoliti posrtanje u tom nistavnom jurisu koji ga je cekao. pobjeda je izvjesna bez obzira na ishod, bas kao sto je onog jutra poraz bio neminovan bez obzira na zelju i hrabrost. osjetio je zadovoljstvo kakvo osjecamo samo u drustvu najblizih. Safet mu je ostao odan, jer ga nije ostavio, a on je shvatio da je od posljednjeg susreta sa Safetom on zamalo postao nesto drugo, nesto sto mu se ne bi svidjelo. ali Safetova blijeda sjena jaca je od armije zivih. nasmjesio se svom prijatelju, sa zebnjom da se mozda vise nikada nece sresti ,ali miran u srcu svom. istom onom srcu koje je ludo tuklo u njegovim grudima.
zasjalo je sunce. svanuo je dan nove pobjede, u to vise nije bilo nikakve sumnje. macke su utihnule, valjda su se sporazumjele. cvrkut ptica i budjenje novog dana. nova zvucna kulisa. zagledao se kroz prozor u nebesko bljestavilo koje jedva da se potpuno otkrilo. zaslijepljen snaznim svjetlom cinilo mu se kako mu se sjajna zvijezda smijesi. ozaren cinjenicom da je prepoznat, i on se nasmjesio.
Nema komentara:
Objavi komentar