24.12.2007.
priđite djeco, evo božićne priče za vas
Jednu ratnu večer sam proveo sa prijateljem. Pili smo čaj. Izmedju kihanja ili smrcanja, sjetno je spominjao limun. Pomogao bi mu jer je prehlađen vec drugi dan. Ne sjećam se da li je bila zima. Proveli smo nekoliko sati zajedno pričajuci o svemu i svačemu i razišli se iza ponoći razmisljajući o policijskom satu. Krenuo sam kući praćen pucnjevima u daljini. Iako je noć bila mirna čuo sam jednu bližu eksploziju. Malo dalje lavež pasa. Sporadično pucanje. Mračno sive zgrade sa slabo svjetlećim kvadratima. Struje nema već sedmicama. Kroz prozore sam vidio kako škrto škilje uljne svjetiljke. Još jedna noć. Kao da se ništa ne dešava. Ujutro, uspostavljajući prvi kontakt sa vanjskim svijetom, saznao sam da je prijatelj na povratku kući poginuo. Smrt je navodno bila brza. Granata je eksplodirala u njegovoj neposrednoj blizini. Iznenada, ta je informacija odvukla sav svijet oko mene u odjek koji je polagano utihnuo. Moj diskontinuitet u vremenu i prostoru prekinulo je kihanje. Jednom, dvaput i još jednom. Čuo sam sebe kako kišem. Kao da je iz mene progovorio prijateljev posljednji živi sastojak. Virusom njegovog života živio je još jedino u meni. Istovremeno osjetih odgovornost i potrebu za ozdravljenjem. Sukob. Unutrašnji antagonizam dvaju istih poriva za životom. Aktivirali su se nagoni za opstankom prijatelja i moji vlastiti. Ovaj drugi je bio jači ali je njegova borba za opstanak bila zavodljivija, jer bila je agonija covjeka koji ovisi o mojoj pomoci. Golema odgovornost prevagnula je nad svjesnim nagonom za preživljavanjem i ukinućem bola bolesti. Nešto iz podsvijesti je ostavljalo šolju vrućeg čaja da postane hladna; golu nogu ili ruku, u satima groznice, izvan pokrivača. Dani su prolazili a ja sam i dalje bio bitku sa prehladom. Unatoč svemu bolest je jenjavala a negdje duboko u meni vrištao je očaj. Posljednja bitka mog prijatelja postajala je moja vlastita. Ništa moje nije sprječavalo njegov konačni nestanak. Smrt. Neravnopravan protivnik. Golijat i zec. Ishod je poznat. Iako kopamo rupe u koje se skrivamo, smrt nas uvijek pronalazi. Jednog dana svanulo je jutro. Umivajući lice u svjetlu novog dana shvatih da je moj prijatelj zauvijek nestao. Ono malo njegova mirisa što je ostalo u mom sjecanju samo je detalj njegove blijede sjene. Jasno je, samo životom pobjedujemo smrt. Svako novo jutro donosi brojne mogućnosti i mi previđamo neumitnost poraza. Igramo kao da je ishod neizvjestan. Igramo igru radi igre same. Kada se sve iznenada završi više ionako ništa nije važno.
Nema komentara:
Objavi komentar