21.08.2009.
izgubio je zivce rjesavajuci dilemu otici ili ostati, a strpljenje je potrosio precesto i predugo cekajuci juris ispod dusmanskih rovova. poslije je zivio kao napeta struna, reagirajuci na svaki podrazaj. treperio je svojim bicem na svaku nepravdu, zlobu i neistinu. na svako licemjerstvo i hohstapleraj odgovarajuci bijesno, jer mu je tijelo bilo tijesno, a vlastita koza barem dva broja manja.
shvatio je da su drugi unovcili smrt njegovih saboraca. a onda je shvatio da je istinski patriotizam osjecanje sasvim nepoznato, osim u srcu svom, i da je lazni patriotizam politicka figura, neka vrsta mutirane demagogije koja se dobro prodaje.
spoznao je Boga kada su oko njega sijevali kursumi i obarali sve osim njega. shvatio je da je Apsolut rezultat imaginacije baziran na minimalnoj vjerovatnosti koja se ostvaruje ocaravajucom lakocom. a onda je shvatio, ono sto je odavno slutio, da su hramovi i bogomolje metafizicki hamami, kupaonice i tusevi za posrnule, za one koji izmedju dvije molitve skupljaju grijehe kao mravi hranu. da najgori medju ljudima cesto nose turbane i mantije. da se ponekad djavo krije u crkvama, a sejtan u dzamijama, da necastivi spava u sinagogama i da se njemu mole ispred zida placa.
priznao je sebi da je zaista vidio kako Boga ubijaju oni koji o Bogu najvise govore, oni koji na racun Boga dobijaju platu. jasno mu je, odavno, da izmedju Boga i Covjeka ne moze biti drugog covjeka, i da Bog postoji samo u nama samima - da se ne krije u nekom zakutku svemira i da tamo ne brine brigu o tome stradaju li nevini, da li je pop ili hodza u njegovo ime uzeo koju paru, ucinio koji grijeh, ili je u njegovoj sluzbi "sablaznuo nekog od ovih malenih". Bog spava, ali sve vidi. Bog sanja sudnji dan kada ce se sve zavrsiti.
dok Bog spava on se pita - a sta ce onda biti? svijet ce se svesti na dzehenem i dzenet, na pakao i raj, na tamu i sjaj? zar to nije svijet i danas?
u medjuvremenu, dok Bog spava on ima nocne more na javi. nezamislive spodobe setaju svoja smirena lica, smjeskajuci se kao djokonda.
prepao se svojih misli, prepao se usnuloga Boga - sta ce biti kad se probudi i shvati o cemu on razmislja? kako ce ga kazniti? znao je da sve lose uvijek moze biti gore, i gore, i jos gore, i tako unedogled. kao sto je znao da dobro moze biti samo malo bolje. proveo je zivot u Bogobojaznosti, ali ne u strahu od Boga i njegove strasne kazne na ovom ili onom svijetu, vec iz postavanja prema Bogu, osjecajuci istovremeno i ljubav i strah i divljenje.
a onda je jednog lijepog jutra otvorio oci i primijetio da je budan. napolju je bljestalo veliko svjetlo nebesko, jarko sunce, koje je dzehenemska vatra i pakao na distanci. Bozje davanje, pomislo bi nekada.
nebo je bilo cisto i plavo, a u njegovoj glavi stisavala se buka, smirivao haos. znao je da sve dozovoljeno. da nema zakona koji ce sacuvati pravicnost, garantirati pravdu i zastiti pravicne. da je moral izmisljotina zamaskirana kao univerzalni principi na kojima pocivaju aparati vlasti, zakrinkani kao sredstva drustvenog reda i mira. a sve skupa samo su poluge moci koje vuku mocni onako kako njima odgovara, a ta se sorta Boga ne boji, jer oni imaju svoga Boga - moc - novac - batinu, ovu ili onu.
dok je hladna voda umivala njegovo lice, razmisljao je kako ce sve proci i na svoj kraj doci,
i kako ce sve neprospavane noci, sva bdijenja i sva htijenja biti zaboravljena,
isto kao i svaka patnja i svaka sreca, manja ili veca.
i da zivoti, prozivljeni ovako ili onako prestaju svakako,
i nestaju kao svjetlo svijeca.
a kada nastane tama, dusa ostaje posve sama.
a, bez druge, dusa sama ne postoji, nije.
ostaje sama tama.
blago nama.
Louis Welden Hawkins - The Sphinx and the Chimera, 1906
shvatio je da su drugi unovcili smrt njegovih saboraca. a onda je shvatio da je istinski patriotizam osjecanje sasvim nepoznato, osim u srcu svom, i da je lazni patriotizam politicka figura, neka vrsta mutirane demagogije koja se dobro prodaje.
spoznao je Boga kada su oko njega sijevali kursumi i obarali sve osim njega. shvatio je da je Apsolut rezultat imaginacije baziran na minimalnoj vjerovatnosti koja se ostvaruje ocaravajucom lakocom. a onda je shvatio, ono sto je odavno slutio, da su hramovi i bogomolje metafizicki hamami, kupaonice i tusevi za posrnule, za one koji izmedju dvije molitve skupljaju grijehe kao mravi hranu. da najgori medju ljudima cesto nose turbane i mantije. da se ponekad djavo krije u crkvama, a sejtan u dzamijama, da necastivi spava u sinagogama i da se njemu mole ispred zida placa.
priznao je sebi da je zaista vidio kako Boga ubijaju oni koji o Bogu najvise govore, oni koji na racun Boga dobijaju platu. jasno mu je, odavno, da izmedju Boga i Covjeka ne moze biti drugog covjeka, i da Bog postoji samo u nama samima - da se ne krije u nekom zakutku svemira i da tamo ne brine brigu o tome stradaju li nevini, da li je pop ili hodza u njegovo ime uzeo koju paru, ucinio koji grijeh, ili je u njegovoj sluzbi "sablaznuo nekog od ovih malenih". Bog spava, ali sve vidi. Bog sanja sudnji dan kada ce se sve zavrsiti.
dok Bog spava on se pita - a sta ce onda biti? svijet ce se svesti na dzehenem i dzenet, na pakao i raj, na tamu i sjaj? zar to nije svijet i danas?
u medjuvremenu, dok Bog spava on ima nocne more na javi. nezamislive spodobe setaju svoja smirena lica, smjeskajuci se kao djokonda.
prepao se svojih misli, prepao se usnuloga Boga - sta ce biti kad se probudi i shvati o cemu on razmislja? kako ce ga kazniti? znao je da sve lose uvijek moze biti gore, i gore, i jos gore, i tako unedogled. kao sto je znao da dobro moze biti samo malo bolje. proveo je zivot u Bogobojaznosti, ali ne u strahu od Boga i njegove strasne kazne na ovom ili onom svijetu, vec iz postavanja prema Bogu, osjecajuci istovremeno i ljubav i strah i divljenje.
a onda je jednog lijepog jutra otvorio oci i primijetio da je budan. napolju je bljestalo veliko svjetlo nebesko, jarko sunce, koje je dzehenemska vatra i pakao na distanci. Bozje davanje, pomislo bi nekada.
nebo je bilo cisto i plavo, a u njegovoj glavi stisavala se buka, smirivao haos. znao je da sve dozovoljeno. da nema zakona koji ce sacuvati pravicnost, garantirati pravdu i zastiti pravicne. da je moral izmisljotina zamaskirana kao univerzalni principi na kojima pocivaju aparati vlasti, zakrinkani kao sredstva drustvenog reda i mira. a sve skupa samo su poluge moci koje vuku mocni onako kako njima odgovara, a ta se sorta Boga ne boji, jer oni imaju svoga Boga - moc - novac - batinu, ovu ili onu.
dok je hladna voda umivala njegovo lice, razmisljao je kako ce sve proci i na svoj kraj doci,
i kako ce sve neprospavane noci, sva bdijenja i sva htijenja biti zaboravljena,
isto kao i svaka patnja i svaka sreca, manja ili veca.
i da zivoti, prozivljeni ovako ili onako prestaju svakako,
i nestaju kao svjetlo svijeca.
a kada nastane tama, dusa ostaje posve sama.
a, bez druge, dusa sama ne postoji, nije.
ostaje sama tama.
blago nama.
Louis Welden Hawkins - The Sphinx and the Chimera, 1906
Nema komentara:
Objavi komentar