23.04.2009.
bas tako. nizale su se tuge. zalosno bezuspjesno, pokusavao je zadrzati trenutak, uciniti da traje. trenutak kada postoji samo neko posebno stanje, kada sve je lijepo i sretno. ekstaticni momenti koji nikada ne potraju. sve se uvijek brzo raspline i nestane.
slusajuci muziku lako se dovodio u slicno stanje, i trajalo je dok bi trajala muzika. kao da se probudi uspavani refleks i vrate se mnogi osjecaji, a vrijeme kao da je satkano od onih trenutaka koji nisu potrajali.
tada bi osjecao zal jer sve prolazi i uglavnom se nista ne vraca. zato su mu bili vazni ti posebni momenti kada je sve kao na svom mjestu. i trenutak kada tuga postane melanholija. i trenutak kada se vrati zaboravljeni miris. slika. zvuk. dodir.
trenutak u kojem zagrljaj traje kao mala vjecnost, kao zivot-trenutak. cesto je osjecao krivicu odmah nakon sto bi osjetio savrsenu ugodu u trenutku u kojem bi zagrljaj trajao kao mala vjecnost.
cuo je odjeke iz neprebol dubine dok tonuo je sve dublje, sve do dna. nakon sto bi potonuo do mulja samozaborava, pojavilo bi se sunce i zasjalo punim sjajem. pred ocima bi ostao osmijeh i sjena koja promice na rubu vidokruga. dobrodosle utvare. zaboravljene aveti licne istorije.
ostajao bi neosvijetljen samo jedan kutak u kojem bi pocivale uspomene i saznanje da sve bude i prodje i da na putu kojim prodje zivot ostaju samo fragmenti sjecanja, uspomene na stvari, ljude i dogadjaje koji su se valjda nekada desili.
slusajuci muziku lako se dovodio u slicno stanje, i trajalo je dok bi trajala muzika. kao da se probudi uspavani refleks i vrate se mnogi osjecaji, a vrijeme kao da je satkano od onih trenutaka koji nisu potrajali.
tada bi osjecao zal jer sve prolazi i uglavnom se nista ne vraca. zato su mu bili vazni ti posebni momenti kada je sve kao na svom mjestu. i trenutak kada tuga postane melanholija. i trenutak kada se vrati zaboravljeni miris. slika. zvuk. dodir.
trenutak u kojem zagrljaj traje kao mala vjecnost, kao zivot-trenutak. cesto je osjecao krivicu odmah nakon sto bi osjetio savrsenu ugodu u trenutku u kojem bi zagrljaj trajao kao mala vjecnost.
cuo je odjeke iz neprebol dubine dok tonuo je sve dublje, sve do dna. nakon sto bi potonuo do mulja samozaborava, pojavilo bi se sunce i zasjalo punim sjajem. pred ocima bi ostao osmijeh i sjena koja promice na rubu vidokruga. dobrodosle utvare. zaboravljene aveti licne istorije.
ostajao bi neosvijetljen samo jedan kutak u kojem bi pocivale uspomene i saznanje da sve bude i prodje i da na putu kojim prodje zivot ostaju samo fragmenti sjecanja, uspomene na stvari, ljude i dogadjaje koji su se valjda nekada desili.
Krishna & Radha Alone In Forest
Nema komentara:
Objavi komentar