20.08.2009.
"tudja ruka svraba ne cese" rekao bi moj dedo, dodajuci: "budali more do koljena" na moje idealisticke komentare o prijateljstvu, ljubavi, zajednistvu, bratstvu i ostalim velikim rijecima a malim istinama.vremenom sam se uvjerio da ne postoje vjecni prijetelji i vjecni neprijatelji, i da je samo interes sa svim svojim mutacijama vjecan. ipak, negdje u meni jos uvijek zivi nada da stvari stoje drugacije i da sam u krivu.
svakoga dana sahranim po jednu iluziju i uvijek se iznova cudim pitajuci se - dokle ovako? svijet je jadno mjesto i bez ljubavi bi zivot bio dosadan i potpuno beznacajan. a ljubav je rijetka i ugrozena kao disa orhideja. rijetko njezna i lijepa, a sve sto je njezno i lijepo je ugrozeno, a sve sto je ugrozeno cesto je i rijetko. mozda zato ugrozenost i rijetkost setaju ruku pod ruku.
mozda je svijet oduvijek isti. mozda je nase drustvo konstantne kakvoce. mozda u ovoj zemlji ljudi nikada nisu bili ni bolji ni gori nego sto su danas. kakogod, meni se skoro nista ne svidja od svega u vezi sa ljudima u ovom vremenu u kojem zivim. mozda je problem u meni. mozda vidim stvari drugacije. mozda ocekujem i zelim vise i od zivota i od ljudi, vise ili bar malo smisla. bolje ljude, bolje drustvo, bolji svijet u nadi da je to bolje za sve nas.
iskreno prijateljstvo je veca rijetkost nego ljubav. a ultimativno prijateljstvo je u isto vrijeme i ultimativna ljubav. tako ponovo stigosmo do platonske ljubavi od koje smo nekada davno otislii sa ovog istog mjesta. prava ljubav i iskreno prijateljstvo podjednako su svete. a oni koji zive u toj svetosti i sami su sveti, jer su blazeni. i to je carstvo nebesko na zemlji. i jedina rajska basta kojom cemo ikada prosetati, jer mozda su "pakao drugi", ali samoca zasigurno nije raj. onticki usamljena dva bica udruzeni u drustvo dvaju lica zasnovano na prijateljstvu i ljubavi zaista bih lako mogao zamisliti kao raj na zemlji.
i tako.
Louis Welden Hawkins - Les Aureoles, 1894
Nema komentara:
Objavi komentar