27.09.2008.
ovako ili onako, uglavnom je svima jasno da zivimo u vremenu i prostoru u kojem nekolicina moze sve, a vecina nista. toj nekolicini BiH je idealno mjesto i potpuno su zadovoljni stanjem stvari, samim tim promjene nisu dobro dosle.
bahatost politicara nema granica i u to smo se uvjerili. ne samo da u vecini slucajeva uopse ne rade svoj posao, vec radna mjesta koriste za sticanje novih privilegija i profita. sve ovo znamo, nazalost, odavno.
najveci problem ove zemlje ipak vidim u medijima, ne zato sto su oni najodgovorniji za postojece stanje, vec sto bi trebali biti posljednja linija odbrane opsteg interesa gradjana. e, tu dolazimo i do najveceg problema: sta je u interesu gradjana? odn, ko definira taj interes?
sinergija i simbioza medija i politike odn, medija i interesnih grupa, odn medija i mocnika, odvija se istovremeno na vise nacina i nivoa. postoje mediji koji su u direktnoj funkciji, zatim oni koju su u latentnoj funkciji i na kraju oni koji su u posrednoj funkciji. prvi su jasni, drugi su zapravo dio prvih samo, manje ili vise, vjesto zakrinkani, a treci su oni koji svojim amaterizmom, pristransnoscu, do kraja kontaminiraju medijski prostor.
interes gradjana na direktan ili posredan nacin definiraju mocnici, uglavnom zakulisno. nazalost, opste interese definiraju u skladu sa licnim ciljevima i potrebama i to cine legalno izabrani politicari i oni koji vuku konce iz sjene ili daljine.
zbog situacije u medijima svaka pozitivna inicijativa, bez obzira na kvalitet, se ne realizira i ne razvija i na kraju nista se ne moze izvesti na cistac. sve ostane izgubljeno u magli, a u medjuvremnu dolazi nova vijest, nova senzacija. suvisno je govoriti o iznimno niskom nivou novinarstva u nasoj zemlji i opstoj nepismenosti, koja stvara nove generacije nepismenih itd.
kritika kao takva ne postoji ili je vrlo rijetka, bez obzira da li je rijec o politici, ekonomiji, kulturi, industriji, sportu ili bilo cemu drugom.
u takvom ambijentu, politicari imaju savrsene uslove da budu ovakvi kakvi upravo i jesu i da rade sta i kako hoce, ali skoro nikada ono za sta su placeni. uz to su za svoj nerad izuzetno dobro finansijski nagradjeni, o zloupotrebama ili privilegijama ne treba ni govoriti.
u ovoj zemlji ne postoji odgovornost ni u jednom segmentu drustva. politicar nije odgovoran nikome osim mozda svojoj stranci, mediji mogu napraviti hajku protiv covjeka ili neke grupe i tom akcijom ugroziti integritet i sigurnost pojedinca ili grupe gradjana, a da za to niko ne odgovara. medjunarodni protagonisti u politickom zivotu su isto tako u nacelu neodgovorni (valjda su predugo ovdje). obicni i neobicni ljudi na ulici, u kafanama ili dnevnim boravcima mogu govoriti sta i kako hoce o bilo cemu i bilo kome, takodje bez ikakve odgovornosti.
savjest i moral u ovoj zemlji je odavno suvisno spominjati. nadalje, profesori i ostali radnici u sistemu obrazovanja su cesto nekompetentni, ili izbjegavaju svoje obaveze, a zloupotrebe su takodje ceste, brojne i razlicite. na policiju obican gradjanin moze racunati kao na, skoro pa iskljucivo, sistem represije koji ce biti efikasan u kaznjavanju obicnog covjeka, i potpuno letargican kada je ozbiljan kriminal u pitanju. o ljekarima i opstem stanju u zdravstvu - hipokratova zakletva je postala najobicnija hipokrizija. mito i korupcija su sastavni dijelovi ljekarskog posla, nesto kao bijeli manitil i klompe, i bilo bi sasvim logicno da se uvedu kao predmet na medicinskom fakultetu.
princip odgovornosti bi trebao biti prvo nacelo za svakog novinara i urednika bilo kojeg medija, a tek onda bi to mogli ocekivati od politicara, a nakon toga bi se to moglo prenijeti na ostale segmente drustva. ne mislim da su stvari toliko jednostavne. nasa zemlja je komplicirana do te mjere da je svaki napredak sa jedne strane skoro nemoguc, a sa druge itekako dobro dosao.
ipak, dok na prvom mjestu mediji, pa onda i svi ostali, u ovoj zemlji, ne postanu odgovorni, nista, ali bas nista se nece popraviti i biti bolje.
bahatost politicara nema granica i u to smo se uvjerili. ne samo da u vecini slucajeva uopse ne rade svoj posao, vec radna mjesta koriste za sticanje novih privilegija i profita. sve ovo znamo, nazalost, odavno.
najveci problem ove zemlje ipak vidim u medijima, ne zato sto su oni najodgovorniji za postojece stanje, vec sto bi trebali biti posljednja linija odbrane opsteg interesa gradjana. e, tu dolazimo i do najveceg problema: sta je u interesu gradjana? odn, ko definira taj interes?
sinergija i simbioza medija i politike odn, medija i interesnih grupa, odn medija i mocnika, odvija se istovremeno na vise nacina i nivoa. postoje mediji koji su u direktnoj funkciji, zatim oni koju su u latentnoj funkciji i na kraju oni koji su u posrednoj funkciji. prvi su jasni, drugi su zapravo dio prvih samo, manje ili vise, vjesto zakrinkani, a treci su oni koji svojim amaterizmom, pristransnoscu, do kraja kontaminiraju medijski prostor.
interes gradjana na direktan ili posredan nacin definiraju mocnici, uglavnom zakulisno. nazalost, opste interese definiraju u skladu sa licnim ciljevima i potrebama i to cine legalno izabrani politicari i oni koji vuku konce iz sjene ili daljine.
zbog situacije u medijima svaka pozitivna inicijativa, bez obzira na kvalitet, se ne realizira i ne razvija i na kraju nista se ne moze izvesti na cistac. sve ostane izgubljeno u magli, a u medjuvremnu dolazi nova vijest, nova senzacija. suvisno je govoriti o iznimno niskom nivou novinarstva u nasoj zemlji i opstoj nepismenosti, koja stvara nove generacije nepismenih itd.
kritika kao takva ne postoji ili je vrlo rijetka, bez obzira da li je rijec o politici, ekonomiji, kulturi, industriji, sportu ili bilo cemu drugom.
u takvom ambijentu, politicari imaju savrsene uslove da budu ovakvi kakvi upravo i jesu i da rade sta i kako hoce, ali skoro nikada ono za sta su placeni. uz to su za svoj nerad izuzetno dobro finansijski nagradjeni, o zloupotrebama ili privilegijama ne treba ni govoriti.
u ovoj zemlji ne postoji odgovornost ni u jednom segmentu drustva. politicar nije odgovoran nikome osim mozda svojoj stranci, mediji mogu napraviti hajku protiv covjeka ili neke grupe i tom akcijom ugroziti integritet i sigurnost pojedinca ili grupe gradjana, a da za to niko ne odgovara. medjunarodni protagonisti u politickom zivotu su isto tako u nacelu neodgovorni (valjda su predugo ovdje). obicni i neobicni ljudi na ulici, u kafanama ili dnevnim boravcima mogu govoriti sta i kako hoce o bilo cemu i bilo kome, takodje bez ikakve odgovornosti.
savjest i moral u ovoj zemlji je odavno suvisno spominjati. nadalje, profesori i ostali radnici u sistemu obrazovanja su cesto nekompetentni, ili izbjegavaju svoje obaveze, a zloupotrebe su takodje ceste, brojne i razlicite. na policiju obican gradjanin moze racunati kao na, skoro pa iskljucivo, sistem represije koji ce biti efikasan u kaznjavanju obicnog covjeka, i potpuno letargican kada je ozbiljan kriminal u pitanju. o ljekarima i opstem stanju u zdravstvu - hipokratova zakletva je postala najobicnija hipokrizija. mito i korupcija su sastavni dijelovi ljekarskog posla, nesto kao bijeli manitil i klompe, i bilo bi sasvim logicno da se uvedu kao predmet na medicinskom fakultetu.
princip odgovornosti bi trebao biti prvo nacelo za svakog novinara i urednika bilo kojeg medija, a tek onda bi to mogli ocekivati od politicara, a nakon toga bi se to moglo prenijeti na ostale segmente drustva. ne mislim da su stvari toliko jednostavne. nasa zemlja je komplicirana do te mjere da je svaki napredak sa jedne strane skoro nemoguc, a sa druge itekako dobro dosao.
ipak, dok na prvom mjestu mediji, pa onda i svi ostali, u ovoj zemlji, ne postanu odgovorni, nista, ali bas nista se nece popraviti i biti bolje.
Nema komentara:
Objavi komentar