plivanje na travi (blog o nekim stvarima i pojavama)

22.08.2008.

svako je svoj najveci neprijatelj. evo npr. ja. danas, po ko zna koji put primijetih, shvatih, i sam sebi priznadoh: ne pripadam ovdje, a nigdje drugo ne zelim ici. nije bas da me negdje nesto ceka, ali nije bas ni da ne bih imao gdje. ali, eto, ne zelim otici, a ovdje mi nije mjesto. jednostavno nisam spreman prihvatiti pravila igre. zapravo ne zelim ucestvovati u igri koja se zove zivot u bosni i hercegovini, a upravo tu igru igram. 

osjecam se kao da sam, odjeven samo u kupace gace, sa kapom za plivanje na glavi, sa plivackim naocalama istrcao na fudbalski teren, i pokusavam ignorirati ociglednu cinjenicu da sam na pogresnom mjestu u nekoj igri koja nije moja. trcim za loptom na ocigled svih, bizarno pokusavajuci, silom prilika, ucestvovati. tu i tamo mi neko kopackom stane na bosu nogu ali otrpim i presutim, stisnem zube. publika se zabavlja, dodao sam novu vrijednost igri, sve je zanimljivije za gledanje nego obicno. kroz moje plivacke naocale teren i svijet oko njega izgledaju mi drugacije nego drugima. ponekad, dok prilazim lopti da izvedem out primijetim nekog poput mene u publici. sjedi usamljen i gleda me sjajnih ociju, osjecam da mi je podrska, da navija za mene, da mi zeli uspjeh. medjutim, i on i ja smo izgubljeni, svako je u svom svijetu i slucajno smo obojica spremni za plivanje na travi.

kada sagledam sve aspekte i sve okolnosti svog zivota, trebao bih danas biti srecan ili bar zadovoljan, ali me nesrecnim moze uciniti, cak i potencijalna, nesreca drugih. dovoljno je da razgovaram sa nekim mocnikom i da, iako je sve sto se tice nekog mog direktnog interesa sasvim u redu i sasvim dobro, padnem u ocaj jer uvidjam kako stvari u ovoj zemlji funkcioniraju i kako oni koji upravljaju nasim zivotima razmisljaju i ko su uopste. stalno se iznova uvjeravam da su stvari u ovoj zemlji gore nego sto izgledaju, a izgledaju zastrasujuce lose.

moj urodjeni optimizam je sklon razlicitim usponima i padovima, trenutno se osjecam grozno, kao u ratu pod opsadom, i nivo optimizma je ispod minimuma. ipak, kao sto su mnogi do sada rekli: siguran sam da ce Bosna i Hercegovina izabrati pravi put kada iscrpi sve druge mogucnosti. a do tada: ko ziv – ko mrtav.

nada je moja jedina religija. nada je, uz ljubav, najbolje sto covjek moze imati. nada kao neko cudno uvjerenje, kao skrivena zelja. kao nasusna potreba. bez nade zivot je nimalo atraktivan. bez nade bi besmislenost zivljenja postala bolno ocita.

zivjela nada! bez nje ni mene ne bi bilo sada.

Objavio/la kolporter u 19:57, 39 komentar(a), print, #