01.09.2008.
nisam bio nazocan posljednjeg tjedna u predragom mi sarajevu. uzivao sam nekoliko dana u dubrovniku, uz plodove mora po cijenama kao da su isti oteti sirenama, baskareci se naizmjenicno na obje dubrovacke plaze, koje se naravno placaju. super reset i prvo pomisljanje na ponovni nedolazak, u stilu: nikad vise u hrvatsku na ljetovanje. nikad vise u dubrovnik, nakon skoro pa trideset godina (prekidajuci tradiciju jedino u vrijeme opsade sarajeva). rjecju, hrvatski su turisticki djelatnici zaista poludili - cijene su sve vece, a usluga sve losija. da se nelazemo, ipak, bolje mi je nekoliko dana u dubrovniku nego dva puta vise dana u npr. antaliji. sta cu? takav sam i gotovo.
sarajevo mi nije palo na pamet, pod tim ne mislim na u njemu mi drage ljude, osim sto me kopkalo kako se razvija tematika i problematika sa najavljenim sarajevskim queer festivalom. ne bih da sada nabrajam i prepricavam opsta mjesta o manjinama, o slobodama, o toleranciji, o tudjoj seksualnosti, ni o "velikim muslimanima", narocito ne o modelima M92, M95, M2005, M2008 i slicnima, ni o primitivnim pozivima na linc po uzoru na iste u beogradu i zagebu, a pogotovo ne bih o diletantizmu organizatora samog dogadjaja koji su bez ikakve potrebe od 12 mjeseci u godini izabrali bas mjesec ramazana, iako pretpostavljam da to nisu ucinili namjerno ni sa ciljem da bilo koga provociraju - kratak kurs o osnovama "eventologije" dobro bi im dosao kada vec zele organizirati evente, i to ciniti eventualno opetovano (prezirem rijec event).
kako rece gaj julije cezar: "tesko je ne postati onakvim kakvim te smatraju", tako i sarajevo zivi svoju mazohisticku fazu, izmrcvareno u cetiri godine opsade, ubijeno u pojam svjetskom nezainteresiranoscu i licemjerstvom, optuzivano za samogranatiranje od strane propagandnih timova onih koji su ga granatirali, svirepo ubijajuci njegove gradjane po ulicama, u krevetima i kadama, a najmanje u rovovima, bilo je tolerantno do besmisla (moj komsija pandurevic je bio funkcioner u mjesnoj zajednici i distribuirao humanitarnu pomoc u haustoru - zvuci banalno i smijesno ali nije ni najmanje - to je bio jedan od boljih poslova pod opsadom, a u mojoj maloj jedinici su se za sarajevo borili ljubisa, darko i zoran i zoranov vucjak astor).
naravno, nisam o tome zelio govoriti, ni pisati, a pogotovo ne o inatu navijanja za tursku, ni o dodiku, ni o zapadnom mostaru, ni o istocnom sarajevu, ni o davidu dabicu, ni o starom mladicu, ni o genocidu nad bosnjacima, ni o caci musanu, a pogotovo ne o nekom besliji, ni o bilo kojoj bestiji, niti o predizbornom lickanju grada, niti o zaboravnom federalnom premijeru, vec o jednom kratkom, prekratkom, snu koji sam jutros usnio.
sanjao sam cisto i lijepo moje sarajevo.
sarajevo mi nije palo na pamet, pod tim ne mislim na u njemu mi drage ljude, osim sto me kopkalo kako se razvija tematika i problematika sa najavljenim sarajevskim queer festivalom. ne bih da sada nabrajam i prepricavam opsta mjesta o manjinama, o slobodama, o toleranciji, o tudjoj seksualnosti, ni o "velikim muslimanima", narocito ne o modelima M92, M95, M2005, M2008 i slicnima, ni o primitivnim pozivima na linc po uzoru na iste u beogradu i zagebu, a pogotovo ne bih o diletantizmu organizatora samog dogadjaja koji su bez ikakve potrebe od 12 mjeseci u godini izabrali bas mjesec ramazana, iako pretpostavljam da to nisu ucinili namjerno ni sa ciljem da bilo koga provociraju - kratak kurs o osnovama "eventologije" dobro bi im dosao kada vec zele organizirati evente, i to ciniti eventualno opetovano (prezirem rijec event).
kako rece gaj julije cezar: "tesko je ne postati onakvim kakvim te smatraju", tako i sarajevo zivi svoju mazohisticku fazu, izmrcvareno u cetiri godine opsade, ubijeno u pojam svjetskom nezainteresiranoscu i licemjerstvom, optuzivano za samogranatiranje od strane propagandnih timova onih koji su ga granatirali, svirepo ubijajuci njegove gradjane po ulicama, u krevetima i kadama, a najmanje u rovovima, bilo je tolerantno do besmisla (moj komsija pandurevic je bio funkcioner u mjesnoj zajednici i distribuirao humanitarnu pomoc u haustoru - zvuci banalno i smijesno ali nije ni najmanje - to je bio jedan od boljih poslova pod opsadom, a u mojoj maloj jedinici su se za sarajevo borili ljubisa, darko i zoran i zoranov vucjak astor).
naravno, nisam o tome zelio govoriti, ni pisati, a pogotovo ne o inatu navijanja za tursku, ni o dodiku, ni o zapadnom mostaru, ni o istocnom sarajevu, ni o davidu dabicu, ni o starom mladicu, ni o genocidu nad bosnjacima, ni o caci musanu, a pogotovo ne o nekom besliji, ni o bilo kojoj bestiji, niti o predizbornom lickanju grada, niti o zaboravnom federalnom premijeru, vec o jednom kratkom, prekratkom, snu koji sam jutros usnio.
sanjao sam cisto i lijepo moje sarajevo.
Nema komentara:
Objavi komentar