03.05.2012.
blog je moje svjetlo i moja tama.
nakon svih ovih godina shvatio sam da ovako pusto virtualno mjesto zapravo nudi sve sto sam oduvijek zelio - pisati samom sebi. dovesti u jezik za sebe ono sto mnijem, snijem i od sebe samog krijem. izvesti na svjetlo iz dubokog mraka podsvijesti i nesvijesti ono sto me tjera iz dana u noc.
sada kada su tzv. drustvene mreze popularna okupljalista, blog je kao stara poluprazna kafana u kojoj stare musterije imaju svoje mjesto. internet dnevnik je genijalna stvar narocito ako moze biti ono sto je blogger danas - svratiste za zalutale na google pretrazivacu, slucajne prolaznike i putnike namjernike.
pisem samom sebi javno a bez straha od stalkera i njima slicnih sve i da pohode moju jedinu trajnu virtualnu adresu. okruzen zidom cutnje bez refleksije pisac internet dnevnika - bloga - moze sacuvati autenticnost i narociti intelektualni autizam koji je neophodan da bi covjek sacuvao za mentalnu higijenu presudan proces netaknutim - mijenjati se ali samo u odnosu na samog sebe, ne i u odnosu na druge. jer uz uglavnom povrsne, nezanimljive i, rijecju, suvisne komentare covjek nuzno htio ili ne pada u odredjenoj mjeri pod uticaj istih. cak i u slucaju da se greskom ili pukim slucajem desi da neko napise neku opasku u duhu i smislu onoga sto komentarise, i cak i da je taj prilog na ovaj ili onaj nacin konstruktivan, to ipak utice na daljnje putovanje, pa cak i da je lutanje, vlastitim intelektualnim lavirintom u kojem putnik budna oka moze ugledati sto cuda, jer je skoro svako cudo na tom putu dragocjenije od izlaza koji nije zapravo ni vazan. vazan je sam put. vazno je putovati.
putovati svojim unutrasnjim svijetom. mozda to moze nekome izvana izgledati kao zivot vodozemca u terariju, ali i u tom slucaju nije bitno. skoro pa nimalo je vazno za tog vodozemca kako drugima izgleda sve dok to sto vidi neko drugi ne dopire do njega. on zivi svoj vijek bez ocekivanja da ce biti shvacen, prihvacen ili nesto trece, nesto vece i sve dok to tako protice i tece nista mu se ne namece jer je savrseno sam sa samim sobom.
ako razmislim dobro, i jos jednom bolje, znam da je to najvaznije, dok je sve drugo sekundarno ili manje bitno. zato sam odlucio hitno, posvetiti se sebi samom da ostane za mene trag moj da se mogu ponovo naci kad se sljedeci put izgubim bludeci lavirintom svoga bica u traganju za svim onim divnim i zavodljivim stvarima koje ne postoje, sto ih ne cini manje stvarnim - sve dok o njima mislim i dok ih trazim one za mene jesu.
zaista je divno pisati samom sebi jer covjek ne vodi konto o tome da li je bio dovoljno jasan, da li je na vaznim mjestima bio precizan. meni samom je posve jasno sta sam napisao i uvezi sa cim i na sta se napisano odnosilo. nemam straha da li ce neko dokuciti ili pogoditi na sta aludiram i o cemu zapravo pricam. saljivi pasazi ce uvijek biti nepogresivo duhoviti i nijedan nece biti docekan blaziranim izrazom ili tupoumnim komentarom. savrseno!
cini se kao validna deviza da je svijet lijep ukoliko otkrijes njegovu ljepsu stranu, a odavno znam da je razroki francuz mozda bio slabovidan ali je nepogresivo opazio da su pakao drugi. i tako u svom nebeskom kraljevstvu na zemlji mogu nizati partije do mile volje, referirati na sta pozelim bez bojazni da cu ostati neshvacen. a sto je najljepse od svega ne moram svoje pismo, niti jedno slovo, prilagodjavati bilo kojem zamisljenom, pretpostavljenom, virtualnom citatelju, jer pisem samo samom sebi. ali to sam vec rekao.
kasno je. hipnos mi je otskrinuo vrata svoga carstva i ja kroz uzani prolaz vidim krasan prizor sa druge strane - sebe bez vlastitosti i bez ega i super-ega - samo svoj id entitet kako bludi sarenim krajolikom. srecem slicne sebi i sve one za koje sam mislio da postoje na ovom svijetu a skoro nikada ili vrlo rijetko sam ih sreo. velike ljude koji mi pomazu da postanem i ostanem i sam velik. ljude cija sirina bica obavezuje i moju malenkost da budem sirok kao more spreman prihvatiti svaku ideju kao ladju i pustiti je da slobodno plovi klizeci prema zeljenoj destinaciji, bez kormilara i kompasa, nosena samo strujom u poznatom pravcu koji ja sam treba tek da otkrijem.
prekasno je da se vratim. presao sam prag i hipnos razvlaci svoje lice u siroki osmijeh docekujuci me u svom domu. osjecam da sam dobrodosao u kucu svjetla sakrivajuci se od mraka dana danasnjeg. masem vam i laku noc zelim dok se tiho zatvaraju vrata.
nakon svih ovih godina shvatio sam da ovako pusto virtualno mjesto zapravo nudi sve sto sam oduvijek zelio - pisati samom sebi. dovesti u jezik za sebe ono sto mnijem, snijem i od sebe samog krijem. izvesti na svjetlo iz dubokog mraka podsvijesti i nesvijesti ono sto me tjera iz dana u noc.
sada kada su tzv. drustvene mreze popularna okupljalista, blog je kao stara poluprazna kafana u kojoj stare musterije imaju svoje mjesto. internet dnevnik je genijalna stvar narocito ako moze biti ono sto je blogger danas - svratiste za zalutale na google pretrazivacu, slucajne prolaznike i putnike namjernike.
pisem samom sebi javno a bez straha od stalkera i njima slicnih sve i da pohode moju jedinu trajnu virtualnu adresu. okruzen zidom cutnje bez refleksije pisac internet dnevnika - bloga - moze sacuvati autenticnost i narociti intelektualni autizam koji je neophodan da bi covjek sacuvao za mentalnu higijenu presudan proces netaknutim - mijenjati se ali samo u odnosu na samog sebe, ne i u odnosu na druge. jer uz uglavnom povrsne, nezanimljive i, rijecju, suvisne komentare covjek nuzno htio ili ne pada u odredjenoj mjeri pod uticaj istih. cak i u slucaju da se greskom ili pukim slucajem desi da neko napise neku opasku u duhu i smislu onoga sto komentarise, i cak i da je taj prilog na ovaj ili onaj nacin konstruktivan, to ipak utice na daljnje putovanje, pa cak i da je lutanje, vlastitim intelektualnim lavirintom u kojem putnik budna oka moze ugledati sto cuda, jer je skoro svako cudo na tom putu dragocjenije od izlaza koji nije zapravo ni vazan. vazan je sam put. vazno je putovati.
putovati svojim unutrasnjim svijetom. mozda to moze nekome izvana izgledati kao zivot vodozemca u terariju, ali i u tom slucaju nije bitno. skoro pa nimalo je vazno za tog vodozemca kako drugima izgleda sve dok to sto vidi neko drugi ne dopire do njega. on zivi svoj vijek bez ocekivanja da ce biti shvacen, prihvacen ili nesto trece, nesto vece i sve dok to tako protice i tece nista mu se ne namece jer je savrseno sam sa samim sobom.
ako razmislim dobro, i jos jednom bolje, znam da je to najvaznije, dok je sve drugo sekundarno ili manje bitno. zato sam odlucio hitno, posvetiti se sebi samom da ostane za mene trag moj da se mogu ponovo naci kad se sljedeci put izgubim bludeci lavirintom svoga bica u traganju za svim onim divnim i zavodljivim stvarima koje ne postoje, sto ih ne cini manje stvarnim - sve dok o njima mislim i dok ih trazim one za mene jesu.
zaista je divno pisati samom sebi jer covjek ne vodi konto o tome da li je bio dovoljno jasan, da li je na vaznim mjestima bio precizan. meni samom je posve jasno sta sam napisao i uvezi sa cim i na sta se napisano odnosilo. nemam straha da li ce neko dokuciti ili pogoditi na sta aludiram i o cemu zapravo pricam. saljivi pasazi ce uvijek biti nepogresivo duhoviti i nijedan nece biti docekan blaziranim izrazom ili tupoumnim komentarom. savrseno!
cini se kao validna deviza da je svijet lijep ukoliko otkrijes njegovu ljepsu stranu, a odavno znam da je razroki francuz mozda bio slabovidan ali je nepogresivo opazio da su pakao drugi. i tako u svom nebeskom kraljevstvu na zemlji mogu nizati partije do mile volje, referirati na sta pozelim bez bojazni da cu ostati neshvacen. a sto je najljepse od svega ne moram svoje pismo, niti jedno slovo, prilagodjavati bilo kojem zamisljenom, pretpostavljenom, virtualnom citatelju, jer pisem samo samom sebi. ali to sam vec rekao.
kasno je. hipnos mi je otskrinuo vrata svoga carstva i ja kroz uzani prolaz vidim krasan prizor sa druge strane - sebe bez vlastitosti i bez ega i super-ega - samo svoj id entitet kako bludi sarenim krajolikom. srecem slicne sebi i sve one za koje sam mislio da postoje na ovom svijetu a skoro nikada ili vrlo rijetko sam ih sreo. velike ljude koji mi pomazu da postanem i ostanem i sam velik. ljude cija sirina bica obavezuje i moju malenkost da budem sirok kao more spreman prihvatiti svaku ideju kao ladju i pustiti je da slobodno plovi klizeci prema zeljenoj destinaciji, bez kormilara i kompasa, nosena samo strujom u poznatom pravcu koji ja sam treba tek da otkrijem.
prekasno je da se vratim. presao sam prag i hipnos razvlaci svoje lice u siroki osmijeh docekujuci me u svom domu. osjecam da sam dobrodosao u kucu svjetla sakrivajuci se od mraka dana danasnjeg. masem vam i laku noc zelim dok se tiho zatvaraju vrata.
Nema komentara:
Objavi komentar