01.10.2009.
prije samog kraja smogao je snage i nasao vrijeme za najblize. pridjite, rekao je, evo price za vas. oko njega su se tiskali zeleci sto bolje cuti sto im to ima reci na kraju.cekao je da se svi stisaju, smire. nakon sto se cula samo potpuna tisina zacuo se njegov glas: ljudi se ne mijenjaju. znam da ocekujete da vam kazem nesto velicajno ili nesto veliko i vazno. ali necu pokusati reci nista slicno, jer mogu vas pouciti samo onome sto vec znate.
mozda vam mogu otpjevati pjesmu koju nikada niste culi, divnu pjesmu o nekom ljepsem svijetu, nekim boljim ljudima. o ljepoti i ljubavi. o svijetu u kojem ne postoji nada jer sve je tu i nicemu se ne treba nadati. ali kao i svaka druga pjesma i ta ima kraj. nakon sto se otpjeva posljednja nota pocinje vrijeme kada odjek u vama treba zapjevati. samo oni koji vec pjevaju ce odjeknuti, svi ostali ce tupo i gluho sutiti, bez zvuka, bez odjeka.
zelim vam svaku srecu u traganju za srecom, u lutanju hodnicima i labirintima zelja, strasti, mrznje i ljubavi. zelim da hodite sigurnim i sirokim stazama, putevima svjetla, bez sjene i mraka.
ipak, sve je uzalud jer uzalud je zeljeti drugima ono sto im ne pripada. mozete imati sve bez srece i srecu bez icega, i sve izmedju. mozete postati sve sto hocete, ako zaista zelite. ali srce zeli samo ono sto zeljeti moze.
sta zapravo zelite osim sexa, moci, sexa, moci, sexa i moci? mozda malo paznje, malo ljubavi, malo njeznosti? mozda to uistinu zelite, a mozda samo ostarjelo dijete u vama cezne za onim za cim se uzalud cezne, jer ta je ceznja prazna, pusta zelja.
dosta, ne mogu vise slusati! progovorio je neko ko ne moze slusati nista sto mu se ne svidja.
dosta, ne mogu vise slusati! dodao je neko kao odjek. neko ko se davno prestao smijati.
cemu sve ovo? upitao je neko ko zarko je zelio vidjeti sta ce biti na kraju.
nicemu, kao i sve ostalo, tiho je odgovorio dok je blijedio njegov lik postajuci sasvim proziran, sve dok nije potpuno iscezao, nestao.
nakon sto je ostala praznina na mjestu gdje je stajao, poceli su odlaziti svako na svoju stranu i vise se niko nije sjecao kako je i on tu bio i otisao. samo je jedan plavi mladic cuo njegov glas kako tiho, ali jasno, negdje u njemu odjekuje. uzivao je mladic u toj muzici milujuci svaku rijec njeznom mislju, docekujuci svaku notu bogatim akordom osjecaja, i zelja, i nadanja. evocirao je zaboravljeno znanje, koje je spavalo u mraku njegove duse, gledajuci ideje kako plesu grleci jedna drugu.
a jedna crna ptica preletjela je iznad njegove glave odnoseci jos jednu dusu negdje daleko. na mjesto gdje nijedan pogled ne dopire. u svijet koji se ne vidi ali postoji za one koji ga vide, za plave mladice i crne ptice.
odilon redon, the raven, 1882
Nema komentara:
Objavi komentar