23.04.2008.
ponovo zaboravljas da ja cekam, dok ti pleses. mozda sada ono sto je meni vazno i nije tako bitno i vjerovatno se tebi cini suvisnim. ali, o kakvoj onda empatiji ti stalno govoris? da li ukljucuje razumijevanje, podrsku, strpljenje, povjerenje ili se moc uobrazilje ili poistovjecivanja nesretno naziva saosjecanjem? znam da sve na svijetu zavisi od ugla gledanja, tako i moja nevolja moze tebi izgledati neozbiljna, bas onako kao sto je i moja sreca za tebe bila bezobzirna. priznati moram, ljudi se izgleda nikada nece shvatiti i prihvatiti. niti ce ikad iko ikoga iusta ubijediti, niti ce iko ikome ikad ikakvo misljenje promijeniti. i kako onda da komuniciramo? kako da jedni drugima vjerujemo, pomazemo i dobro mislimo?uzalud, sve ljudsko prije ili kasnije postane farsa i mi se borimo samo za onaj tuzni minimum koji ce biti dovoljan da nas zadrzi u uvjerenju da je nasa potreba za drustvom, toplinom, iskrenoscu nasa snaga, a ne nasa slabost. koliko god da tezimo posebnosti i samostalnosti, uvijek ono sto nam je najvaznije lako mijenjamo za nesto bezvrijedno. poput americkih starosjedioca, trampimo zlato za sarene perle i ogledalca i to samo zato sto to prvi put vidimo i sto to sjaji i sareni se ili zrcali nase lice; taj banalni zastitni znak svake individualne tragedije.
sada bih ti trebao nesto lijepo reci za kraj, da ne bude da sam stalno namcor, a ne mogu te ni dozvati. ti me ne vidis, ne cujes i ne dotices. tu si, u svom svijetu u kojem je sve po tvom, a ja jos uvijek cekam dok ti pleses.
Nema komentara:
Objavi komentar