06.03.2008.
.jpg)
zaista ti nemam vise Bogzna sta reci. vrijeme prolazi i ti se moras sam odluciti. ne, ja necu ici vise na demonstracije. nikakve. neka demonstriraju oni koji nemaju hljeba da jedu. neka prosvjeduju reziseri i drugi licemjerni filmski i pozorisni radnici. ne zanima me ni policijski sat za maloljetnike, jer odavno sam punoljetan. ne zanimaju me pretpotopne lubanje i deluvijalne fizionomije politicara, zuljevite ruke radnika bez plata, a pogotovo me ne zanimaju samodopadni i nadobudni koji nemaju tri ciste u glavi, a okolo sve frca na sve strane od velikih rijeci i malih gesti. moram ti priznati da ih vecinom istinski prezirem, gade mi se. ipak, osjecam se tako usamljen i tako zeljan da konacno, jer nisam odavno, sretnem neku normalnu osobu bez kompleksa, bez potreba i razloga koji se presucuju. opazio sam u posljednje vrijeme kako postajem alergican na ove iz dijaspore. ja kad oni uzmu bistriti i pametovati, covjek bi rekao da im je stalo. naravno, nekima jest, ali ja ti pricam o vecini. vrlo slicnoj onoj glasackoj vecini koja me terorise svojom pukom egzistencijom i svojim velikim glasom ZA njih, a PROTIV mene. takva je vecina zemljaka u dijaspori. jad i cemer. znam i ja da ih ima finih, ali vecina je na emocionalnom dnu. uostalom, to i nije vazno. ne znam, ti kako hoces, ali ja se u ulozi psiho-terapeuta ne vidim. nikada me nije zanimala defektologija ni u zivotu, a kamoli na blogu. sve u svemu, sit sam svega i svakoga, ali i to ce me proci. o sarajlijama stvarno necu duziti. i previse sam ih predstavljao kao neke posebne, hrabre i velike ljude, ali to su obicna da prostis ... mal ti ne rekoh. nema tu covjeka ni do podne! prosjecan sarajlija danas utjelovljava najgore ljudske osobine: laze, ogovara, manipulira, zavidi i da ne nabrajam dalje. ono malo natprosjecnih treba cuvati ko oci u glavi, oni su nam sve sto imamo, ali oni su i sebi sve sto imaju teko da ce sve skupa biti tesko uskladiti. uglavnom da nema meni dragih sarajevskih mikro lokacija i grobova rodbine i poginulih prijatelja i saboraca, ne bih imao skoro pa nikog da obidjem, posjetim. da nisam zaljubljen, iz sebi neobjasnjivih razloga, u sve ove sokake i sva ova bezimena lica, i da nema zivih ljudi koje volim, nista me vise ne bi drzalo ovdje. dobro, priznajem, lud sam za svojim poslom, i ne mogu biti neskroman, ipak, zadovoljan sam, dobro mi ide. mada, nisam bas spreman na to da me neko ili nesto otjera od bilo kud i od bilo cega, a narocito ne iz rodnog grada. ti razmisli, vidi, ali meni je skoro pa prekipilo. ne, na demonstracije necu ici.
Caspar David Friedrich, Wanderer above the Sea of Fog, 1818, Kunsthalle Hamburg
Nema komentara:
Objavi komentar