10.03.2009.
cudan je osjecaj. sve je u trenutku promijenilo znacenje, smisao, boju, miris, okus, zvuk.cekao je da se desi nesto, ali nista slicno ovome nije ocekivao. uzalud je pokusavao zamisliti se u trenutku prije nego sto se desilo to sto se desilo. potpuno beznacajna stvar, ali samo naizgled. trenutak prije nego sto je sve postalo novo i drugacije bio je euforican i moglo bi se reci zadovoljan cinjenicom da ce pokucati na vrata iza kojih ce ga cekati osmijeh, razumijevanje, strpljenje, ljubav, njeznost. treba uz svaku ovu rijec dodati bar jos jednu koja ce opisati posebnost svega u vezi sa svim iza vrata.
a onda su se vrata otvorila, a iza vrata ravnodusnost, a umjesto osmijeha - podsmijeh. pogled sa visine, osjetio se nepozvan. po prvi put.
mnoge stvari su se istovremeno u njegovom zivotu desile prvi i posljednji put. bio je sklon izvrsiti nasilje nad vlastitim osjecajima. bio je kadar i rad ubiti svaku emociju u sebi. potamaniti sve sto se u njemu mice prema tim vratima.
prijateljstvo je divna stvar, samo sto ne postoje prijatelji. bar ne za njega. vec godinama o tome razmislja, stalno pokusavajuci samom sebi dokazati suprotno. svaki novi pokusaj bio je novo razocarenje, a svaka nova nada isprazna.
bio je uvjeren u prijateljstvo iza vrata, ali je u trenu shvatio da je u zabludi. velikoj zabludi. oduvijek je bio spreman platiti visoku cijenu prijateljstva, ali ovaj put je platio sa svim sto je imao: samopostovanje, postovanje, vjerodostojnost. na kraju je rezultat bio bagatelisanje njega samog i svega njegovog.
u tom trenu, odmah nakon trenutka kada su se vrata otvorila, opet je umro. cini se da je ovaj put infarkt bio temeljit i da nije ostavio nikakve sanse njegovom srcu. bio je ziv samo toliko da njegov mozak konstatira smrt vlastitog srca.
kako je moguce da se tako nesto desi? nesto tako korijenito i kataklizmicno? da je znao sta slijedi, ostao bi zauvijek izmedju dva trenutka. u onom divnom trenu dok je nada jos uvijek ziva, u trenu prije nego nastupi razocarenje. u trenutku prije nego sto zivo postane mrtvo.
taj jedan trenutak dovoljno je dug da jos jednom razmisli. da se mozda pokusa vratiti u sigurni zagrljaj nade, te bajne djeve koja nas zavodi kako samo nestvarna bica mogu zavesti.
zelio je ostati u tom trenutku, jer upravo u tom trenu sve je izgledalo kako je zelio. sve mu se cinilo moguce.
osjetio je kratku i tupu bol, a nakon toga samo tugu, beskrajno duboku tugu.
pomalo umoran od osjecaja koje nije zelio, odavno sit okusa prerane smrti, nastavio je bluditi kroz vlastit zivot pokusavajuci doci do negdje. ko zna, mozda ce bas tu konacno biti sretan.
Caravaggio, The Incredulity of Saint Thomas, detail
Nema komentara:
Objavi komentar