02.03.2010.
dobro jutro mrtvi drugovi, sjecate li se posljednjeg jurisa?
srca su vasa kucala u ritmu svemira. a onda su stala. od tada vise ne kucaju. od tada vas vise nema. jurisali ste za pravdu i istinu i svaki put kada bi pao neki od vas osjecao sam kako smo blize istini koja se udaljava, kao da je sustizemo dok bjezi od nas.
bilo bi strasno da se vratite i vidite gdje smo sada. da vidite za koga i za sta se borili. odjurili ste u smrt jer je neko morao staviti svoj zivot izmedju krvi zednih djikana i vase brace i sestara, skolskih drugova, prijatelja, rodjaka, nevine djece. bio je vas red, a ne onih koji danas grade kule na vasim mezarima. bio je vas red jer ste bili u redu. odlazili ste bez patetike, bez velikih rijeci, bez poruka nepravednom i okrutnom svijetu, bez slova za nas koji ostajemo i cekamo svoj posljednji juris.
cesto pomislim da je sve bilo uzalud, iako znam da nije. bez vasih zivota u temeljima ove drzave, Bosna i Hercegovina ne bi bila cak ni ovo sto danas jeste – kuca bez gazde, bez krova, polupanih prozora i razvaljenih vrata. temelji su jos uvijek cvrsti iako je kuca urusena i zapustena, a nije do kraja ni izgradjena.
bez vase smrti mnogi danas ne bi bili zivi. vasa je smrt udvostrucila vrijednost vaseg zivota. dali ste sve svoje, jer "ko nije dao sve nije dao nista". blagom ste platili sarene perle. prevareni ste bljeskom ogledala u kojem ste gledali vlastiti odraz. u tom zrcalu ste vidjeli svijet bolji od ovoga, svijet koji ne postoji. branili ste svoje domove, a odbranili njihove. branili ste svoju cast, a njima je pripala slava. u vasem blagu ce uzivati drugi, a za vas je sacuvan zaborav.
Eugene W. Smith, Man Lost in a Maze of Railroad Tracks, 1955
Nema komentara:
Objavi komentar