11.08.2008.
sutra je 300 dana moje prisutnosti na bloggeru. ne bih da drzim govore niti da dociram, ali moram reci da osim terapeutskih pogodnosti i nekoliko sjajnih osoba ne vidim nekog narocitog smisla kad se sve skupa razmotri. ne, nije ovo neki oprostajni post ili neko pateticno zbogom. ni blizu toga. ovo je samo jedna prigodna opservacija na blogger koji nas okruzuje.i sta ono htjedoh reci? da, moje prisustvo na blogu svakim danom postaje odsustvo ili svojevrsni blogerski autizam, sve me manje interesuje sta ostali blogeri misle i pisu. izuzev nekoliko gorepomenutih blogerskih persona, preostalih 80 i kusur hiljada blogera me zanimaju kao lisce u pjesmici autumn leaves.
necu pricati o emocionalno i socijalno nezrelim osobama na bloggeru (pri tome ne mislim na mawe swatke i njima slicne) niti o emocionalnim idiotima, odnosno onima koji vape na svojim blogovima za empattijom, a sami ne posjeduju ni zrnce saosjecanja i emocionalne inteligencije.
ovdje je rijec o bloggerskoj ispraznosti i besmislu. sve je manje duhovitih postova, sve je manje onih koji me razvesele. malo je tekstova koji me tjeraju na razmisljanje, jos manje onih koji me inspirisu.
digitalna buka, te silne 0000 i 11111 i 010101110 koje se iz casa u cas suludo mnoze, ti uzaludni pokusaji da se ostavi trag postojanja, podsjecaju na losu procjenu warhola - svi ce biti popularni i niko nece biti anoniman - "15 minuta slave za svakoga" - zvuci naivno naspram svih virtualnih i "realnih" fenomena danasnjice ili ako bas hocete savremenosti.
nakon svih myspecova, facebookova, blogova, webova, ziliona digitalnih fotografija i raznih drugih "dokumenata", covjek je i dalje usamljeno hajvance sto ocajno nastoji da bude shvaceno, prihvaceno, voljeno, bez da se ikada stvarno zapita da li mu ista od toga zaista pripada ili je sve osjecaj u stilu marketinske prevare: "jer ja to zasluzujem".
i sto rece jedan pametni skotlandjanin, covjeku je lakse da ubije i bude ubijen nego da voli i da bude voljen (hiperbolicna parafraza). tango zivota i smrti vodi thanatos i odredjuje svaki korak. eros samo, kao neki glasnogovornik bez stvarnih ingerencija, pokusava uhvatiti korak sam sa sobom pa tek onda sa svojim partnerom.
krajnje je vrijeme da se i ovaj post privede kraju. nemam neki poseban zekljucak niti simbolicnu ili neku drugu poantu. iskreno se nadam da cu, kad procitam ovaj post, pronaci nesto od onoga sto sam mislio i osjecao prije nego sto su mi prsti poceli igrati skolice po tastaturi.
do novog posta
(pre)iskreno vas
kolporter a.k.a. Kol Porter i obratno :)
Nema komentara:
Objavi komentar