07.10.2008.
kako pobjeci od stvarnosti, bar se na trenutak skloniti i od svijeta zakloniti?
kako ne gledati stvari koje se vide zatvorenih ociju?
lutati kroz maglu uspomena: uzivati u ljepoti prosloga i zaboraviti ruzno sadasnjeg i onoga sto tek dolazi, sanjati?
u crne snove ulazi svjetlo sjecanja zazivajuci trenutke bezbriznosti koji su zauvijek nestali.
da li cu opet lutati mracnim tunelom bez straha da necu ugledati svjetlo?
da li sjene koje me pohode i mimo mene hode, mogu dosapnuti neku utjehu, neku carobnu rijec, koja ce vratiti nadu da ovaj svijet i ljudski zivot nisu bez smisla?
sve je tako povrsno i besmisleno. cak ni ljubav ne pruza utjehu u ontoloskoj usamljenosti svakog pojedinca.
nema smisla, zaiste ne. sve je jedno. bez obzira da li trcim ili hodam, stvari oko mene stoje ili se krecu u suprotnom pravcu.
uzalud, covjek je kosmicki prevareno bice i to je njegovo prokletstvo, njegova sudbina.
izgleda da vrlina nikome ne treba. ni onome ko je ima ni onome kome se nudi.
a kada jednom sve bude gotovo, i kada svi snovi, svi strahovi, nade, zelje, i sva ljubav postanu pepeo i prah, tada ce puhnuti vjetar konacnog zaborava i rasprisiti posljednju nadu da ce nekada neko znati da sam i ja bio ovdje i prosao.
gledali su me mnogi, ali me niko vidio nije. slusali su me, o kako su me samo slusali, jadni, jer su morali, ali me niko cuo nije.
sva tuga i sva sreca, svaka zelja i misao, svaka nada i svaki san, svaka sjeta i sujeta, radost, zagrljaj, toplina drugoga, njeznost, milina, zadovoljstvo, zadovoljstina, naslada, jecaj, osmijeh i sreca - ta paralaza koju dobijamo samo u krhotinama, ta carobnica koja nam se pokazuje samo da nas mami i zavodi, a da bi opet, uvijek iznova, nestala: sve skupa je jedno nista.
sve je zapravo jedno veliko nista.
i jos samo unutarnji mir, kao pomirenje sa samim sobom i vlastitom uzaludnoscu i besmislom svega, ima neku svrhu.
mozda zato sto nas priprema za konacno nista.
kako ne gledati stvari koje se vide zatvorenih ociju?
lutati kroz maglu uspomena: uzivati u ljepoti prosloga i zaboraviti ruzno sadasnjeg i onoga sto tek dolazi, sanjati?
u crne snove ulazi svjetlo sjecanja zazivajuci trenutke bezbriznosti koji su zauvijek nestali.
da li cu opet lutati mracnim tunelom bez straha da necu ugledati svjetlo?
da li sjene koje me pohode i mimo mene hode, mogu dosapnuti neku utjehu, neku carobnu rijec, koja ce vratiti nadu da ovaj svijet i ljudski zivot nisu bez smisla?
sve je tako povrsno i besmisleno. cak ni ljubav ne pruza utjehu u ontoloskoj usamljenosti svakog pojedinca.
nema smisla, zaiste ne. sve je jedno. bez obzira da li trcim ili hodam, stvari oko mene stoje ili se krecu u suprotnom pravcu.
uzalud, covjek je kosmicki prevareno bice i to je njegovo prokletstvo, njegova sudbina.
izgleda da vrlina nikome ne treba. ni onome ko je ima ni onome kome se nudi.
a kada jednom sve bude gotovo, i kada svi snovi, svi strahovi, nade, zelje, i sva ljubav postanu pepeo i prah, tada ce puhnuti vjetar konacnog zaborava i rasprisiti posljednju nadu da ce nekada neko znati da sam i ja bio ovdje i prosao.
gledali su me mnogi, ali me niko vidio nije. slusali su me, o kako su me samo slusali, jadni, jer su morali, ali me niko cuo nije.
sva tuga i sva sreca, svaka zelja i misao, svaka nada i svaki san, svaka sjeta i sujeta, radost, zagrljaj, toplina drugoga, njeznost, milina, zadovoljstvo, zadovoljstina, naslada, jecaj, osmijeh i sreca - ta paralaza koju dobijamo samo u krhotinama, ta carobnica koja nam se pokazuje samo da nas mami i zavodi, a da bi opet, uvijek iznova, nestala: sve skupa je jedno nista.
sve je zapravo jedno veliko nista.
i jos samo unutarnji mir, kao pomirenje sa samim sobom i vlastitom uzaludnoscu i besmislom svega, ima neku svrhu.
mozda zato sto nas priprema za konacno nista.
Pieter Bruegel (the Elder) - Babel (1563) Museum Boymans-van Beuningen, Rotterdam
Nema komentara:
Objavi komentar