16.10.2008.
"Oduvijek sam sumnjicavo prilazio gotovo svim zapisima o vlastitom zivotu, dnevnicima, autobiografijama, samokazivanjima, jer u pisanju o sebi, kao namjera ili nesvjesno popravljanje, javlja se zelja da se uljepsa vlastiti zivot, da se prikrije neka svoja mana ili da joj se umanji tezina, da se nadje opravdanje nekom ruznom postupku, da se istakne neka neuocena ili nepostojeca osobina: covjek i nesvjesno ispravlja svoje uspomene, idealizirajuci ljude i dogadjaje koji su mu dragi, potiskujuci ili potpuno zaboravljajuci one koji su mu neugodni."ovako je pisao jedan od mojih heroja, a s obzirom na prigodu moram ponesto i sam napisati.
nakon sto je prosla evo godina, puno bih toga imao reci na temu bloga moga i bloga tvoga, i ovoga i onoga, ali, nazalost, u ovom casu obuzet sam svakodnevnim problemima koji se roje oko moje glave, zuje, bodu i ujedaju. ne brinite - prezivjet cu.
ipak, ne dozvoljavam da ovaj svecani virtualni trenutak ostane u sjeni realnog bitisanja. i samo zato, dizem ovu solju caja i ovaj cajni kolutic u ime svih vas koji dolazite na ovaj blog. naivno se nadam da ponekad procitate nesto sto vas inspirise ili na neki drugi nacin obraduje, kao sto mene cesto nadahnu i nasmiju vasi postovi i komentari.
zelim vam svima dug vijek i briljantan pravopis. neka vase rijeci zvuce kao rika lavova, topot krda mustanga, pjesma crnog kosa ili poj slavuja.
samom sebi, kao i obicno, zelim: neka me krasi dobrota prema onima koje volim i ravnodusnost prema svima koji me ne vole.
ZIVJELI!
Botticelli - Primavera (Detail of Mercury)
Nema komentara:
Objavi komentar