20.11.2008.
za novinare se obicno kaze da su univerzalne neznalice. u nasoj surovoj realnosti to je vise nego ocigledno. da ironija bude potpuna, vecina novinara se ponasa kao specijalisti opste prakse, hinjeci da znaju sve o svemu.teme iz oblasti kulture su ahilova peta, kraca noga, gluho uho i coravo oko, a i razbijeni nos vecine domacih novinara pa cak i onih (rijetkih) koji su inace dobri u svom poslu. paradoks: ne samo da su univerzalne neznalice, vec su cak i neznalice specijalisti za pojedine oblasti.
umjesto da se novinar drzi onoga sto dovoljno poznaje, kod nas se ti pisci recenica upustaju u avanturizam koji je zapravo manifestacija ne samo njihovog neznanja vec i nedostatka elementarne odgovornosti i na kraju krajeva samopostovanja. primjeri su nazalost brojni i svakodnevni.
ono sto dodatno iritira jeste jedan narocit fenomen koji se iz kafana (kako je to obicaj u domacem novinarstvu) prenio u medije kao opste mjesto. radi se o narocitoj vrsti verbalnog defetizma, pomijesanog sa nepromisljenoscu i bulaznjenjem.
naime, o cemu god da se pise, a narocito kada je rijec o kulturi i potkulturi, uvijek se napominje, naprimjer, kao su u sarajevu izumrli ljubitelji teatra, umjetnicke muzike, citaoci poezije, ljudi zaljubljeni u slikarstvo itd. stvari su kao beskrajno beznadezne i taj ocaj i pesimizam ispisivaca novinskih stupaca cesto se ogleda i u nostalgicnim reminiscencijama na prosla vremena.
da stvar bude gora vise se ne spominje samo vrijeme prije rata nego cak i dani od prije nekoliko godina. naprimjer, nema vise odlicnih svirki kao sto su nekada bile u xy klubovima, pri tome se misli na prostore do 40m2, u kojima su se desavala i neka od najgorih drljanja i tarlahanja instrumenata koja se mogu zamisliti. ili, nema vise dobrih slikara kao nekada, niti dobre poezije, a kako ce i biti kad nema kome biti, i tako dalje na takav nacin.
da ne duzim, osim sto je odavno poznato da u nasim medijima ne postoji kritika ili ista vegetira na marginama domaceg zurnalizma, novinarstvo je u nevjerovatno nazadnom razdoblju koje se ne moze porediti ni sa vremenom, recimo, lose propagande, jer je propaganda ipak zasnovana na kakvom-takvom sistemu ili konceptu ili da budem precizan uredjivackoj politici.
danas je dovoljno biti spreman pisati za sitne novce i to je vec dovoljna kvalifikacija i preporuka. dosljednost i principi; analiza, argumenti, poznavanje stanja stvari i materije o kojoj se pise, sve to kao da iscezava iz novinarstva. umjesto toga imamo kafanske monologe, koji potvrdjuju medijski prostor kao sistem moci, bez imalo uvazavanja bilo cega osim vlastite sujete i ostalih privatnih slabosti.
i da, ljubitelji kvalitetne muzike, slikarstva, teatra i umjetnosti uopste u ovoj zemlji itekako postoje, samo odavno ne citaju ono sto pisu domaci novinari, niti posjecuju veliku vecinu "kulturnih" dogadjaja.
ipak je taj dio populacije dovoljno inteligentan pa samim tim odavno upoznat sa stvarnim stanjem stvari kako u novinarstvu tako na samoj kulturnoj sceni, odnosno isprekidanom nizu dogadjaja koji pretendiraju na naslov "kulturna scena".
a gore spomenuti specijalisti opste prakse, koji se trude ostaviti svoj komentar na svaki fenomen pod kapom nebeskom, pardon, bosanskom, zapravo presipaju iz supljeg u prazno i osim sto eventualno uzivaju ugled kod neukih slican popularnosti jedne od zvijezda brojnih reality show-a, ti isti novinari zive prezreni ili ignorisani od strane onih kojima zaista pisu.
moglo bi se o ovome jos podosta natipkati, ali i ovo je previse s obzirom na blogersku dragocjenost vremena i potrebu da se naklika vise, a procita manje, a shvati ponajmanje.
Otto Dix (1891 - 1969)
Balancing act, 1922
Nema komentara:
Objavi komentar