09.09.2008.
bilo je to vrijeme kada se iz kuka preselismo u bb, a u kuk smo poceli "izlaziti" nakon sto se kaktus u svojoj trecoj inacici sunovratio u besmisao, a dj mirso prestao pustati "ball of confussion" od the temptations-a kao zadnju stvar kako bi svi znali da je vakat za fajront.
upravo u to vrijeme bb je postao mjesto za izlaske, i ulaske, naravno, domaca se muzika tradicionalno nije slusala na mjestima na kojima je vecina fine, postene, pametne i prave raje izlazila, ulazila i zalazila. osobno sam bio povrsno zainteresiran za muziku sa prostora bivse nam drzave jer ne samo da su i tada plagijati bili opsta pojava kao i danas, vec su bili rijetki slucajevi da netko uopste napravi neku stvar, a pogotovo izbaci LP koji nama "znalcima" ne bi izazvao kez na licu uz poneki nezaobilazni cinicni komentar. u to vrijemu ploce su se narucivale, donosile iz inostranstva ili kupovale kod sabana u "jugotonu" - danas u tom, za mene, svetom prostoru, gdje sam ostavljao SVAKI dinar u svom djetinjstvu, egzistira bezlicna prodavnica cipela.
elem, u to vrijeme nije bilo video igrica kao danas, nije bilo interneta, niti kablovske - muzika je bila najvaznija stvar na svijetu. izlazilo se u bb, a to je bio podrum (ispod hotela beograd, danas - hotel bosna) potpuno neprikladan za "diskoteku". bio je neki stub na sred glavne prostorije koja i sama nije bila bas previse komotna. tu se plesalo, "sizilo", "padalo" uz muziku uz koju se obicno samo trebalo mahati glavom. medjutim, u bb-u se kao i ranije u kaktusu i kuk-u "igralo" na razlicite nacine: neko je svirao bubanj, neko gitaru, neko bas, neko je samarao konge, a neko prebirao po klaviru spustajuci povremeno i pokoji blok akord. postojalo je samo jedno pravilo - ne mozes svirati instrument kojeg nema u pjesmi koju je dj boro zavrtio. osobno sam preferirao bubanj. cekao se simple minds, inace potanak bend, i stvarka "don't you", pa da se demonstrira sila i "odsviraju" svi "prelazi", narocito onaj znameniti prije refrena. da, postojalo je jos jedno nepisano pravilo - svi su plesali kao ukopani. fol je bio da se stopala ne micu. to je valjda bio rezultat skucenosti. istina u kaktusu se znalo prohodati i "prodjuskati" nesputano.
bilo je to vrijeme na samom kraju osamdesetih i samom pocetku devedestih - a onda se pojavio DD. respect! bilo je sve sto su stari freakovi mogli reci, a i mi poletarci smo sami sebi priznali: fakat je pravo dobar. nekako je bas sa njegovim pjesmama raja sve vise pocela zaista plesati, osobno sam patentirao jedan sasvim osoben stil, kojeg danas ne bih demonstrirao ni za veliku lovu. plesalo se tacno do 2.45 +- nekoliko minuta i onda se trcalo na "pjanski", tako smo zvali posljednji grasov autobus koji je kratao sa drvenije u 3 sata iza pola noci, tzv. komercijala. toliko nas je bilo da smo svi mogli stati u taj jedan autobus koji je vozio "liniju" trolejbusa. putnici su bili iz novog sarajeva i novog grada. uglavnom raja koja je zivjela na potezu kovacici-dobrinja.
tek sada znam da su dinine pjesme bile soundtracks velikog finala nase mladosti. nikada vise nisam redovno dernecio (u to vrijeme se obicno izlazilo vani oko 22 sata, do tada se citalo i spremalo za ispite, osim ako se nije islo na neki koncert u dom mladih ili slogu ili na obalu, tad bi se uranilo, a gledali smo sve i svakoga - ko god da je svirao).
nikada vise nisam bio bezbrizan. nikada, u ovoj beznadeznoj zemlji, poslije tog vremena nije bilo ok. nikada se u to vrijeme nije govorilo: urbano ovo, urbano ono. u to vrijeme grad sarajevo je bio normalan grad, jos uvijek pod dojmom olimpijade i tog nekog svjetskog horizonta na kojem smo se, minorni kakvi jesmo, pojavili.
jedino "mi" i "oni" koje je tada postojalo bilo je rezultat muzike koju smo slusali "mi", a "oni" su bili oni koji nisu slusali "nasu" muziku, a samim tim nisu ni mogli biti "mi"
ne bih da budem patetican, ali volio sam dvornikove pjesme, svi smo ih voljeli. bio je jedan od rijetkih izvodjaca sa ovih prostora kojeg su skoro svi voljeli i slusali. redao je hitove, kao johnny albume i ekv koncerte. sve bolji od boljeg.
ne mogu a da ne kazem, kako mi je zao sto je otisao, i kako me je njegova smrt podsjetila i na moju prekinutu mladost i sve one smrti koje su u ratu izbrisale sve one lijepe godine. svoje najbolje dane provodili smo nocu, veseleci se, a najveci grijeh koji smo kod kuce cinili danju bilo je glasno slusanje muzike. od led zeppelina do zappe, od milesa do clasha. komsije su nam cesto govorile da smo nekulturni i da nas treba biti stid sto smo toliko "navili" i "odvrnuli" muziku da posten svijet ne moze zivjeti.
sada samo zalim sto se ne mogu vratiti u to vrijeme i pojacati jos jednom ziku i izaci vani (omiljeni pasjaluk moga djetinjstva i moje mladosti) i jos jednom se zavuci u onu rupu sto se zvala bb i zaplesati na svoj osoben nacin, koji danas ne bih demonstrirao ni za veliku lovu.
upravo u to vrijeme bb je postao mjesto za izlaske, i ulaske, naravno, domaca se muzika tradicionalno nije slusala na mjestima na kojima je vecina fine, postene, pametne i prave raje izlazila, ulazila i zalazila. osobno sam bio povrsno zainteresiran za muziku sa prostora bivse nam drzave jer ne samo da su i tada plagijati bili opsta pojava kao i danas, vec su bili rijetki slucajevi da netko uopste napravi neku stvar, a pogotovo izbaci LP koji nama "znalcima" ne bi izazvao kez na licu uz poneki nezaobilazni cinicni komentar. u to vrijemu ploce su se narucivale, donosile iz inostranstva ili kupovale kod sabana u "jugotonu" - danas u tom, za mene, svetom prostoru, gdje sam ostavljao SVAKI dinar u svom djetinjstvu, egzistira bezlicna prodavnica cipela.
elem, u to vrijeme nije bilo video igrica kao danas, nije bilo interneta, niti kablovske - muzika je bila najvaznija stvar na svijetu. izlazilo se u bb, a to je bio podrum (ispod hotela beograd, danas - hotel bosna) potpuno neprikladan za "diskoteku". bio je neki stub na sred glavne prostorije koja i sama nije bila bas previse komotna. tu se plesalo, "sizilo", "padalo" uz muziku uz koju se obicno samo trebalo mahati glavom. medjutim, u bb-u se kao i ranije u kaktusu i kuk-u "igralo" na razlicite nacine: neko je svirao bubanj, neko gitaru, neko bas, neko je samarao konge, a neko prebirao po klaviru spustajuci povremeno i pokoji blok akord. postojalo je samo jedno pravilo - ne mozes svirati instrument kojeg nema u pjesmi koju je dj boro zavrtio. osobno sam preferirao bubanj. cekao se simple minds, inace potanak bend, i stvarka "don't you", pa da se demonstrira sila i "odsviraju" svi "prelazi", narocito onaj znameniti prije refrena. da, postojalo je jos jedno nepisano pravilo - svi su plesali kao ukopani. fol je bio da se stopala ne micu. to je valjda bio rezultat skucenosti. istina u kaktusu se znalo prohodati i "prodjuskati" nesputano.
bilo je to vrijeme na samom kraju osamdesetih i samom pocetku devedestih - a onda se pojavio DD. respect! bilo je sve sto su stari freakovi mogli reci, a i mi poletarci smo sami sebi priznali: fakat je pravo dobar. nekako je bas sa njegovim pjesmama raja sve vise pocela zaista plesati, osobno sam patentirao jedan sasvim osoben stil, kojeg danas ne bih demonstrirao ni za veliku lovu. plesalo se tacno do 2.45 +- nekoliko minuta i onda se trcalo na "pjanski", tako smo zvali posljednji grasov autobus koji je kratao sa drvenije u 3 sata iza pola noci, tzv. komercijala. toliko nas je bilo da smo svi mogli stati u taj jedan autobus koji je vozio "liniju" trolejbusa. putnici su bili iz novog sarajeva i novog grada. uglavnom raja koja je zivjela na potezu kovacici-dobrinja.
tek sada znam da su dinine pjesme bile soundtracks velikog finala nase mladosti. nikada vise nisam redovno dernecio (u to vrijeme se obicno izlazilo vani oko 22 sata, do tada se citalo i spremalo za ispite, osim ako se nije islo na neki koncert u dom mladih ili slogu ili na obalu, tad bi se uranilo, a gledali smo sve i svakoga - ko god da je svirao).
nikada vise nisam bio bezbrizan. nikada, u ovoj beznadeznoj zemlji, poslije tog vremena nije bilo ok. nikada se u to vrijeme nije govorilo: urbano ovo, urbano ono. u to vrijeme grad sarajevo je bio normalan grad, jos uvijek pod dojmom olimpijade i tog nekog svjetskog horizonta na kojem smo se, minorni kakvi jesmo, pojavili.
jedino "mi" i "oni" koje je tada postojalo bilo je rezultat muzike koju smo slusali "mi", a "oni" su bili oni koji nisu slusali "nasu" muziku, a samim tim nisu ni mogli biti "mi"
ne bih da budem patetican, ali volio sam dvornikove pjesme, svi smo ih voljeli. bio je jedan od rijetkih izvodjaca sa ovih prostora kojeg su skoro svi voljeli i slusali. redao je hitove, kao johnny albume i ekv koncerte. sve bolji od boljeg.
ne mogu a da ne kazem, kako mi je zao sto je otisao, i kako me je njegova smrt podsjetila i na moju prekinutu mladost i sve one smrti koje su u ratu izbrisale sve one lijepe godine. svoje najbolje dane provodili smo nocu, veseleci se, a najveci grijeh koji smo kod kuce cinili danju bilo je glasno slusanje muzike. od led zeppelina do zappe, od milesa do clasha. komsije su nam cesto govorile da smo nekulturni i da nas treba biti stid sto smo toliko "navili" i "odvrnuli" muziku da posten svijet ne moze zivjeti.
sada samo zalim sto se ne mogu vratiti u to vrijeme i pojacati jos jednom ziku i izaci vani (omiljeni pasjaluk moga djetinjstva i moje mladosti) i jos jednom se zavuci u onu rupu sto se zvala bb i zaplesati na svoj osoben nacin, koji danas ne bih demonstrirao ni za veliku lovu.
Nema komentara:
Objavi komentar