21.06.2008.
ponekad je bolje ne napisati neki post. sta ja imam sad tu truniti kako mi je istanbul jedna od omiljenih destinacija, a kako skoro pa nista ili vrlo malo sa turcima u zivotu imam zajednicko. iako se u istanbulu osjecam kao kod kuce. opusten. domaci.
slaven sam, htio to ili ne.
za pocetak, visok sam. dovoljno visok da kazem da sam visok.
imam plave oci, oduvijek mi govore da imam misticno divne plave oci, malo opustajuce samoreklame ili sto bi rekli: dobar glas krece iz vlastite kuce :).
frizuru pravim za dvije sekunde od prirodno plave kose. i ne znam sta sad ja tu trebam da se veselim sto su turci dobili na penale hrvatsku, a shodno tome i hrvati izgubili na penale od istih. hrvati su mi blizi i drazi. bio sam odusevljen kada su turci postigli izjednacujuci gol, cak i vise nego kada su hrvati dva-tri minuta ranije poveli. ali samo zato jer sam rastao na tv serijalima kao sto su: otpisani i povratak otpisanih.
sjajan je prizor kada neko ustane iz mrtvih. fenomen lazarus alla turca je opet bio ushicujuci.
ali, bio sam iskreno nezadovoljan kada su hrvati izgubili. cak me nisu omeli ni hercegovacki incidenti, u kojima fasisti amateri koriste svaku utakmicu hrvatske kao priliku i izgovor za nerede i nasilje, a tamosnja policija tu grupu kriminalaca godinama tolerira. zao mi je sto su hrvati izgubili. bili su bolji, ali to nekada nije dovoljno. mogli su puno vise. momentum se nece lako ponoviti.
da stvar bude potpuno bizarna u sarajevu su pojedinci slavili pobjedu turske ili su mozda slavili poraz hrvatske, nije ni vazno. cini mi se da iako je slavljenika bilo malo, sigurno neuporedivo manje nego onih koji su u sarajevu navijali za hrvatsku, bruka sarajeva, a i cijele zemlje, je velika, prevelika.
opet.
dno.
meni je od svega jedino iskreno zao slavena bilica. jer ipak, na kraju krajeva, svi smo mi slaveni.
slaven sam, htio to ili ne.
za pocetak, visok sam. dovoljno visok da kazem da sam visok.
imam plave oci, oduvijek mi govore da imam misticno divne plave oci, malo opustajuce samoreklame ili sto bi rekli: dobar glas krece iz vlastite kuce :).
frizuru pravim za dvije sekunde od prirodno plave kose. i ne znam sta sad ja tu trebam da se veselim sto su turci dobili na penale hrvatsku, a shodno tome i hrvati izgubili na penale od istih. hrvati su mi blizi i drazi. bio sam odusevljen kada su turci postigli izjednacujuci gol, cak i vise nego kada su hrvati dva-tri minuta ranije poveli. ali samo zato jer sam rastao na tv serijalima kao sto su: otpisani i povratak otpisanih.
sjajan je prizor kada neko ustane iz mrtvih. fenomen lazarus alla turca je opet bio ushicujuci.
ali, bio sam iskreno nezadovoljan kada su hrvati izgubili. cak me nisu omeli ni hercegovacki incidenti, u kojima fasisti amateri koriste svaku utakmicu hrvatske kao priliku i izgovor za nerede i nasilje, a tamosnja policija tu grupu kriminalaca godinama tolerira. zao mi je sto su hrvati izgubili. bili su bolji, ali to nekada nije dovoljno. mogli su puno vise. momentum se nece lako ponoviti.
da stvar bude potpuno bizarna u sarajevu su pojedinci slavili pobjedu turske ili su mozda slavili poraz hrvatske, nije ni vazno. cini mi se da iako je slavljenika bilo malo, sigurno neuporedivo manje nego onih koji su u sarajevu navijali za hrvatsku, bruka sarajeva, a i cijele zemlje, je velika, prevelika.
opet.
dno.
meni je od svega jedino iskreno zao slavena bilica. jer ipak, na kraju krajeva, svi smo mi slaveni.
Nema komentara:
Objavi komentar